TROIS COULEURS: ROUGE
TRZY KOLORY: CZERWONY
THREE COLORS: RED
Filmski ciklusi često znaju biti prilično nezahvalni za filmske kritičare, prisiljene na dilemu da svoje vrijednosne sudove donose s obzirom na cjelinu ili na pojedinačna ostvarenja. U slučaju TRI BOJE, trilogije u kojoj je poljski režiser Krzysztof Kieslowski istraživao utemeljenost ideala francuske revolucije u suvremenom društvu, prilično bi bila zgodna pomalo heretička usporedba s jednom sasvim različitom, ali mnogo poznatijom trilogijom. I RAT ZVIJEZDA George Lucasa i TRI BOJE Kieslowskog imaju sličnost u tome što je drugi film u ciklusu najbolji, a treći, iako ne predstavlja preveliki umjetnički pad, ipak izgleda nekako na silu dovrše, usprkos toga što je u njega uloženo najviše truda i što je najugodniji oku. Ali, ipak su tu i neizbježne razlike - priče su nepovezane i autor je imao mnogo veću kreativnu slobodu.
Radnja CRVENOG se odvija u Genevi, gdje mlada i lijepa studentica Valentine (Jacob) dodatno zaradjuje za život baveći se manekenstvom. Jedne noći slučajno pregazi kuju koja pripada Jacquesu Kernu (Trintignant), umirovljenom sucu. Došavši mu vratiti ozlijedjenog kućnog ljubimca, sa užasom otkriva antipatičnog, emotivno hladnog starkelju koji ubija vrijeme prisluškivajući telefonske razgovore svojih susjeda. U početku zgadjena, Valentine se ipak s vremenom uspijeva sprijateljiti sa starcem. Istovremeno, radnja filma prati i ljubavnu priču studenta prava Augustea (Lorit) i djevojke (Feder) koja radi na telefonskoj službi za vremensku prognozu.
Nakon što je snimio ovaj film, Kieslowski je izjavio kako ima namjeru da mu CRVENO bude posljednji film, odnosno da ostatak života želi provesti sam u sobi, pušeći cigarete. Iako je užasnuo svoje mnogobrojne poklonike, Kieslowski je ispunio to obećanje tako što je dvije godine kasnije umro od srčanog udara. Bez obzira kakve mu bile namjere tokom snimanja, jasno je da je CRVENO uradio jedan prilično umoran čovjek. Da li je to zbog prevelike ambicije da se u roku od dvije godine snime tri remek-djela, ili zbog utjecaja depresije, odnosno mizantropije u prethodna dva filma, ali posljednji film Kieslowskog, na žalost, nije najbolji. Izgubilo se ono "nešto" čime su odisali PLAVO i BIJELO. Dok je PLAVO govorilo o slobodi, a BIJELO o jednakosti, CRVENO ne uspijeva govoriti o bratstvu, odnosno metafora je prilično slabašna. Umjesto eseja o idealima imamo pomalo smušenu priču o slučajnostima koje upravljaju ljudskim životima.
Iako je sadržajno inferiorno ostvarenje, CRVENO uspijeva nadmašiti svoje prethodnike u tehničkoj izvedbi. Crvena boja je u filmu mnogo uočljivija zahvaljujući spretnoj fotografiji Piotra Sobocinskog. Glumci su odlični - od Irene Jacob (na žalost je pamtimo isključivo po Desdemoni u inferiornom OTHELLU) do veterana Jean-Louisa Trintignanta. Ali, prava je zvijezda skladatelj Zbigniew Preisner čija je glazbena partitura vjerojatno najvrijedniji dio filma.
Ukratko, CRVENO predstavlja kreativni pad Kieslowskog, ali zahvaljujući majstorstvu svog autora ipak uspijeva ostati u gornjem domu trenutne video-ponude.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos