TROIS COULEURS: BLEU (THREE COLORS: BLUE) (TRZY KOLORY: NIEBIESKI)
Krzysztof Kieslowski (1941-1996) je medju poznavaocima filmske umjetnosti bio poznat kao jedan od najvećih umjetnika s velikim U, pripadnik one sorte filmaša koji su taj medij koristili kako bi lucidnijem gledatelju priopćavali velike životne istine. Neki od njih su ga uzeli kao primjer evropske intelektualne superiornosti nad holivudskim komercijalnim smećem, i tako mu osigurali svetački status medju kritičarskim establishmentom i s njima povezanim art-snobovima. Ipak, pokretačka sila za Kieslowskog nije bila evropska, nego njegova osobna frustracija, odnosno teškoće u mirenju osobnih katoličkih uvjerenja s komunističkom atmosferom Poljske prije 1989. Rezultat je bio DEKALOG, ciklus filmova u kojima je pokazao kompatibilnost deset Božjih zapovijedi sa prilikama u modernom svijetu. Nakon što mu je taj ciklus donio svjetsku slavu, Kieslowski se preselio u Francusku i odlučio se pozabaviti još jednim od stupova zapadne civilizacije - idealima francuske revolucije. TRI BOJE je trodijelni ciklus filmova posvećenim parolama o slobodi, jednakosti i bratstvu te inspiriran bojama francuske zastave.
Na početku filma Julie (Binoche) je sretno udana za uglednog skladatelja Patricea (Quester) s kojim ima petogodišnju djevojčicu. Sreća ubrzo nestaje kada se njihova "alfa 164" sudari sa stablom pri čemu je Julie teško ranjena, a suprug i kći poginuli. Nakon što u početku razmišlja o samoubojstvu, Julie odlučuje bol odagnati tako što će uništiti sve veze s prethodnim životom - staru majku trpa u starački dom, spaljuje suprugov koncert za Evropu te prodaje svoje seosko imanje i odlazi u Pariz gdje se useljuje u mali stan ne bi li bila slobodna od svega, uključujući i loše uspomene. Ali, iako nastoji biti lišena emocija, ipak se sprijateljuje sa susjedom Lucille (Vry), a ubrzo saznaje kako je Patriceov prijatelj Olivier (Regent) sačuvao jedan primjerak koncerta.
Asketski filmski stil Kieslowskom, u kojemu su banalni, ali naturalistički detalji svakodnevnih životnih aktivnosti mnogo efektnije riječi filmskog jezika od dijaloga ili akcije, nije baš za svakoga. U mnogo čemu PLAVO podsjeća na romane jednog drugog velikog Poljaka - SF-pisca Stanislawa Lema; prije svega u tome što nepripremljeni gledatelj mora proći kroz prilično dosadni početak prije nego što se prilagodi neuobičajenoj filmskoj tehnici. Rezultat je prilično temeljiti filmski esej koji kroz banalnu priču o udovištvu nastoji istražiti granice slobode u današnjem ljudskom društvu. Plava boja, koja svako malo glavnu junakinju podsjeća na njenu bol, kao i glazbeni skor Zbigniewa Priesnera koji prekida tišinu, jedini su "umjetnički" sastojci kolaža slika iz dosadnog života.
Iako je film uistinu dojmljiv, pri čemu je Juliette Binoche (nagradjena "Oscarom" za mnogo slabiji rad u ENGLESKOM PACIJENTU) podnijela najveći teret, nije lišen nedostataka. Prije svega, motiv koncerta za ujedinjenu Evropu sa svojom snobovštinom iz olimpijskih visina izgleda kao dio scenarija koji je zalutao iz nekog drugog filma, možda iz onog groznog Szabovog SASTANKA S VENEROM. A teško da će prosječni gledatelj jedan teški pseudoreligiozni oratorij provariti kao happy end.
No, usprkos tome, PLAVO je jedan doista lijep primjer originalne umjetničke vizije, nesputane konvencijama prosječnosti.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos