KIDS
Mnogi koji prate suvremenu popularnu kulturu i vole povlačiti paralele s dalekim povijesnim razdobljima skloni su proricanju propasti zapadne civilizacije. Doista, teško da možemo očekivati ružičastu budućnost od generacije kojoj su MTV i slični perači mozga bili u stanju prodati budalastog gubitnika poput Kurta Cobaina kao mučenika, idola i životni uzor. U vrijeme kada se Amerika, kao lučonoša Zapada, za svoj napredak mora brinuti uvozom kadrova iz drugih, svojom dekadencijom netaknutih, kultura, nastaju filmovi koji nastoje prevladati vladajući tarantinovski cinizam i tretirati ozbiljne društvene probleme ne kao jeftini senzacionalistički materijal nego kao sjeme buduće kataklizme. Jedan od njih jesu i KLINCI, kontroverzni debi uglednog fotografa Larryja Clarka, specijaliziranog za naturalističko portretiranje omladine po ulicama američkih gradova. Snimajući skatere po Manhattanu, sreo je 19-godišnju Harmony Korine, kojoj nedavno izbacivanje iz srednje škole nije ubilo spisateljski talent. Pokupivši hrpu klinaca s ulice kao naturščike i maksimalno koristeći svoje snimateljsko umijeće Clark je stvorio žestoko kinematografsko djelo o kojemu će se govoriti desetljećima nakon premijere na kanskom festivalu prije dvije godine.
Radnja prati 24 sata u životu grupe tinejdžera na Manhattanu. Telly (Fitzpatrick) je naizgled sasvim normalan 15-godišnji dečko, kojemu mutirajući glas ne priječi da se bavi prilično egzotičnim hobijem - defloriranjem curica od kojih mnoge jedva da imaju 13 godina. Motiv takve djelatnosti je prilično originalno shvaćanje pojma "siguran seks", ali u relativnost takvog koncepta će se uvjeriti Jennie (Sevigny), kojoj je samo jedan snošaj s Tellyjem bio dovoljan da se zarazi HIV-om. Dok Jennie očajnički nastoji priopćiti Tellyju strašnu istinu, on i njegov najbolji prijatelj Casper (Pierce) lunjaju Manhattanom upuštajući se u sitne kradje po trgovinama, premlaćivanje prolaznika, masovnu konzumaciju alkohola i droge, i konačno, cjelonoćno bdijenje na tulumima na kojemu će Telly pokušati uzeti Darcy (Peguero), 13-godišnju sestru svog prijatelja, kao novi "trofej".
Odmah po svojoj premijeri, KLINCI su medju kritikom izazvali podijeljena mišljenja. Manjina ga je smatrala najobičnijim senzacionalističkim smećem, zločinom protiv posljednjih ostataka javnog morala i jeftinim iskorištavanjem društvenog zla. Većina je, dakako, bila mnogo sklonija Clarku. Ono što je neosporno jest da je Clark uspješno iskoristio svoja fotografska iskustva kako bi za danas smiješnih 3.5 milijuna US$ snimio filmčinu koja će gledatelju ući u kožu mnogo efikasnije od sto puta skupljih holivudskih bedastoća. Clark nam, koristeći jezik, scenografiju, kostime i koreografiju ulice daje nimalo uljepšanu viziju života američke urbane omladine, život u kojem ne postoji riječ "sutra" i u kojem nema nikakvih vrijednosti. Cjelokupan život glavnih junaka se svodi na što hitrije zadovoljavanje najbanalnijih nagona i ne čudi što u devedeset minuta filma možemo svjedočiti naturalistički prikazanim djelatnostima iza kojih ostaju manje-više sve moguće tjelesne izlučevine. Ipak, iako se Clark svojski potrudio da bi svoje junake učinio što antipatičnijim, ipak nije nemoguće primjetiti odredjenu blagu, ali ipak jasnu karakterizaciju likova. Od Tellyja opsjednutog seksom, do Caspera koji u paklu droge shvaća da je možda ipak lišen nekih životnih zadovoljstava dolazimo do Jennie koja u iznenadnoj egzistencijalnoj krizi pokušava naći smisao spašavanjem života. Zbog tih malih iskrica svjetla ovaj film je ipak nešto više od senzacionalističkog manifesta. Doduše, još uvijek ne daje odgovore, ali možda je dovoljno i to što su postavljena neka pitanja.
Ono što je najlicemjernije u cijeloj priči o KLINCIMA nije sam film koliko odnos licemjerne javnosti prema filmu. Naime, američki cenzorski odbor je odlučio KLINCIMA dati status NC-17, što znači da veći dio glumačke ekipe ne bi sebe mogao vidjeti u kinima. To nije toliko grozno koliko činjenica da bi film svojom naturalističkom prikazom dosada nekritički slavljene supkulture mogao učiniti više koristi tinejdžerima koji ga gledaju nego roditeljima. U svakom slučaju, mučni dojam koji film ostavlja pokazuje svu ispraznost rasprava o nužnosti ograničavanja seksa i nasilja u suvremenom filmu. Ne moraju postojati serijski ubojice i čudovišta da bi nas prestrašili. Dovoljno je da netko s kamerom lunja po susjedstvu.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos