CARO DIARIO
"Vjerovali ili ne, ali projekcija ovog filma morala je biti otkazana jer doslovno nitko nije kupio kartu." Te je riječi, u sjetnom tonu, izrekao Tonči Bibić, voditelj filmske emisije KRATKI REZOVI na TV Marjanu, komentirajući komercijalni fijasko DRAGOG DNEVNIKA u splitskim kinima. Njegova frustracija nedostatkom filmske kulture kod sugradjana postaje shvatljivija u svjetlu činjenice da je DRAGI DNEVNIK, osmi po redu film talijanskog režisera Nannija Morettija, prije par godina dobio hrpu nagrada na festivalima, uključujući i "Cesar", francusku verziju "Oscara". DRAGI DNEVNIK nije ni prvi ni posljednji kritičarski favorit kojemu se tako nešto dogodilo, ali je uistinu šteta što u video-distribuciju ulazi s takvom komercijalnom hipotekom.
Film nema klasičnu radnju i sastoji se od tri cjeline koje povezuje narator i glavni junak Nanni Moretti, koji u filmu glumi samog sebe. U prvoj epizodi na vespi lunja ulicama opustjelog Rima za vrijeme "ferragosta" i koristi priliku za opservacije o arhitekturi, plesu i suvremenoj kinematografiji. U drugoj epizodi zajedno s prijateljem Gerardom (Carpentieri) odlazi na izlet na Liparsko otočje gdje će imati priliku upoznati različite bizarne likove. Treća epizoda je autobiografskog karaktera i opisuje Morettijevu odiseju kroz liječničke ordinacije.
Moretti u Italiji ima status sličan Woodyju Allenu u Americi - samouki intelektualac, zaljubljenik u film i idol svih filmofila koji od sedme umjetnosti traže nešto više od lako zaboravljive zabave. Ali, postoje i razlike - od Allena se Moretti razlikuje u tome što ne uživa prednosti američkog kulturnog imperijalizma i mnoge njegove opservacije ne znače ama baš ništa nekome tko nema makar osnovnu predodžbu o talijanskom kulturnom životu u posljednjih nekoliko desetljeća. Dodatnu poteškoću predstavlja i Morettijev egoizam i "autorsko" shvaćanje kinematografije koje svojim solipsizmom zna odbijati prosječnog gledatelja. Ali, sve to ne znači da je DRAGI DNEVNIK negledljiv film. Naprotiv. Jest da Moretti ima malo poteškoće s ritmom (doista nije jasno zašto su potrebni beskonačni kadrovi njegove vožnje vespom po okolici Rima), ali sve to nadoknadjuje uistinu briljantnim gegovima koji će izazvati bure smijeha. Njih nema previše, ali jednom kad ih zapazite, čekanje se isplati. Ono zbog čega Morettijev film ipak valja najtoplije preporučiti jest danas gotovo nezamisliva činjenica da je dobio nagrade usprkos toga što nema niti kontroverznu temu, niti seksa, nasilja ili prostog rječnika. I u najcrnjim trenucima Moretti nam pokazuje da život ipak ima smisla. A i zbog toga postoje filmovi.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos