ŠPIJUNSKE IGRE

LES PATRIOTES

• uloge: Yvan Attal, Sandrine Kiberlain, Richard Masur, Allen Garfield, Yossi Banai, Nancy Allen, Maurice Benichon, Emmanuelle Devos, Bernard Le Coq, Jean-Francois Stevenin
• scenografija: Francois Comtet & Thierry Francois
• kostimografija: Marie Malterre
• fotografija: Pierre Novion
• montaža: Pascale Fenouillet
• glazba: Gerard Torikian
• scenarij: Eric Rochant
• režija: Eric Rochant
• proizvodnja: Gaumont, Francuska, 1994.
• distribucija: Oscar Vision
• trajanje: 138 '

Špijunski film se posljednjih desetljeća uglavnom svodio na priče o sukobu Zapada i Istoka, bilo da je riječ bila o herojskim ramboidno-bondoidnim besmislicama, bilo hiperintelektualističkim lekareovskim opisima šahovskih igara medju sredovječnim obavještajnim službenicima. To je šteta, jer je u sjeni hladnog rata bilo mnogo manjih, vrućih, prljavijih sukoba koji bi dali materijal za mnogo zanimljivije špijunske priče. Izuzetak od tog pravila bile su djelatnosti izraelske tajne službe MOSSAD, koju mnogi dan-danas drže najboljom i najefikasnijom obavještajnom organizacijom na svijetu.

Na početku ovog filma, djelomično temeljenog na istinitim dogadjajima, Ariel Brenner alias Uri Eisenbach (Attal) je mladi francuski Židov koji godine 1983. odlučuje emigrirati u zemlju svojih predaka i pridružiti se Mossadu. Nakon mukotrpne i nimalo ugodne obuke, tokom koje se na svojoj koži upoznaje sa Mossadovim tehnikama manipulacije, Ariel postaje agentom i šalju ga u Pariz da rukovodi tajnom operacijom kojoj je cilj zaustavljanje nuklearnog programa jedne arapske zemlje. Tokom operacije Ariel odlučuje iskoristiti prostitutku Marie-Claude (Kiberlain) kako bi ucijenio nuklearnog stručnjaka (Stevenin) i s vremenom se zaljubi u nju, počinjući sve više sumnjati u smisao onoga što radi.

Lišene većine sastojaka holivudskog špijunskog filma (pucnjave, jurnjave, eksplozija), s minimalnim količinama nasilja i seksa, ŠPIJUNSKE IGRE je lakše žanrovski smjestiti u domenu drame, nego trilera. To, naravno, ne znači da je film dosadan; naprotiv, Rochant se pokazao izuzetno vještim režiserom koji je koristio suhi melvilleovski stil da bi bez prikazivanja vanjskih emocija prikazao njihove unutarnje dileme. U tu svrhu služi, ponovno u skladu s melvilleovskom tradicijom, naracija glavnog junaka koji zbunjenom gledatelju dogadjaje opisuje u pismima svojoj sestri s kojom mu je zabranjen kontakt. Dobro je riješen prikaz promjene svjetonazora glavnog junaka, koja se, za razliku od Hollywooda, odvija postupno. Ipak, filmu se ne može ne zamjeriti činjenica što je kao cjelina bio previše mračan i depresivan da bi mu se mogao dogoditi hepi end.

Ipak, s obzirom na to da ŠPIJUNSKE IGRE predstavljaju jedan od najzanimljivijih nekonvencionalnih filmova u našim videotekama, zaslužuju najbolje preporuke za gledanje.