"Oscarom" potvrdjeni uspjeh filma KAD JAGANJCI UTIHNU nije spriječio utjecajnu američku gay-zajednicu da baca drvlje i kamenje na Jonathana Demmeja kao homofoba, i to isključivo zbog činjenice da se usudio homoseksualni lik pokazati kao negativca. Tri godine kasnije, u jeku klintonovske "politically correct" histerije, Demmeju nije preostalo drugo do da skrušeno i pokajnički snimi pro-gay agitprop zvan PHILADELPHIA i za to bude nagradjen s par "Oscara". Nešto slično se dogodilo i s Neilom Jordanom, irskim režiserom koji je 1992. oduševio i publiku i kritiku sa PLAČLJIVOM IGROM, ali ne IRA-u, kojoj se očito nije svidio prikaz njenih pripadnika kao antipatičnog terorističkog šljama. Za razliku od Demmeja, Jordan nije žurio da snimi pokajnički film koji bi bio panegirik irskim teroristima, ali se umiješala politika. Naime, njegov producent Geffen je zahtijevao film koji bio svojevrsni hommage tada uspješnoj Clintonovoj mirotvornoj misiji u Sjevernoj Irskoj. Kontroverzna biografija legendarnog irskog terorista, državnika i osnivača IRA-e Michaela Collinsa (1890-1922) trebala je biti idealna za tu svrhu. Sve je bilo O.K. do trenutka kada je IRA, nekoliko mjeseci prije dovršetka filma, ponovno počela ubijati nevine ljude i tako u paramparčad razbila klintonovsku idilu. Posvete Mao Ce-Tungu na početku filma bile su dovoljne da MICHAEL COLLINS dobije "Zlatnu palmu" od ultraljevičarskog žirija na festivalu u Veneciji, ali se od "oskarovskih" nominacija Jordan morao oprostiti.
Hrvatskoj publici bi MICHAEL COLLINS trebao biti zanimljiv zbog odredjenih sličnosti u hrvatskoj i irskoj povijesti, ali je velika pompa s kojom je film bio najavljivan prilično utišana kada su "državotvorni" kritičari vidjeli sam film, uglavnom lišen njima tako drage crno-bijele karakterizacije. Dodatnu nevolju predstavlja i to što čovjek mora biti relativno dobro upoznat s povijesnim prilikama Irske 20. stoljeća da bi pohvatao sve konce. Bilo kako bilo, film započinje godine 1916. kada britanske trupe s lakoćom guše tzv. Uskršnji ustanak, diletantski pokušaj šačice irskih nacionalista da iskoriste zauzetost Imperija s prvim svjetskim ratom i donesu svom otoku dugo priželjkivanu slobodu. Medju zatvorenim ustanicima je i Michael Collins (Neeson), koji već tada zaključuje kako se protiv britanske oružane sile ne može konvencionalnim metodama. Dvije godine kasnije, po izlasku iz zatvora, Collins kao jedan od vodja nacionalističkog pokreta zaključuje kako glavnu smetnju predstavlja sustav britanskih doušnika te da je njegovo uklanjanje preduvjet bilo kakvog uspjeha. Uz pomoć izvrsno organizirane obavještajne mreže i malobrojnih, ali izuzetno efikasnih dobrovoljaca, Collins godine 1919. započinje kampanju atentata koja će za par godina doslovno eliminirati britansku tajnu policiju u Irskoj. Zatečeni Imperij odgovara mnogo sirovijim metodama - crnokošuljaškim paravojnim odredima koji pokoljima nedužnih civila samo pojačavaju irsku volju za otpor. Sredinom godine 1921. obje su strane toliko iscrpljene da pristaju na pregovore. Tada Collins, na nagovor svog politici mnogo vještijeg sudruga Eamona de Valere (Rickman) pristaje voditi delegaciju koja će u Londonu potpisati mirovni sporazum. Sporazum nije ono čemu su se nacionalisti nadali - ne samo što Irsku svodi na britanski dominion, nego dovodi do bolne i ni do današnjih dana razriješene podjele otoka na sjever i jug. Iako većina Iraca prihvaća Sporazum, agresivna manjina, medju kojima je i Collinsov najbolji prijatelj Blaydon (Quinn) mu se godine 1922. suprotstavlja oružjem i Collins je prisiljen voditi od Britanaca opremljenu irsku vojsku u krvavom bratoubilačkom ratu u kojem će i sam pasti kao žrtva nikad rasvijetljenog atentata.
Za razliku od Williama Wallacea, junaka Gibsonovog BRAVEHEARTA, škotskog borca za slobodu i mučenika, Michael Collins je živio previše blizu današnjeg vremena da bi njegov lik uživao u spokoju legende i izbjegao kontroverze. Iako ga većina Iraca smatra svecem i mučenikom koji je najzaslužniji za slobodu nakon sedam stoljeća britanske okupacije, nije mali broj onih koji imaju sasvim suprotno mišljenje. Većina Britanaca, naravno, ne voli Collinsa i drži ga hladnokrvnim ubojicom koji je dao loš primjer mnogim kasnijim i manje uspješnim imitatorima, uključujući i samu IRA-u kojoj kolinsovske metode punih četvrt stoljeća nisu pomogle da stvar u Sjevernoj Irskoj pomakne s mrtve točke. Odredjeni broj Iraca ga, pak, drži izdajnikom odgovornim za tragičnu podjelu zemlje i krvnikom zaslužnim za to što je više irskih rodoljuba poginulo u deset mjeseci bratoubilačkog rata nego što su ih prethodnih deset godina ubili Britanci. Neil Jordan se, naravno, priklanja idolopokloničkoj verziji priče, prikazujući Collinsa kao nesumnjivo velikog čovjeka, ali i humanu osobu, kojoj nije svejedno što će svoj put do povijesnih knjiga morati prelaziti preko leševa. U tu je svrhu i situacija u Irskoj početkom stoljeća znatno pojednostavljena, čak i previše - tako se, na primjer uopće ne spominju "katolici" i "protestanti" - dva pojma bez kojih bi cijeli irski problem bio riješen desetljećima ranije i s daleko manje krvi.
Iako Jordan pokazuje nesumnjivi talent za vizualno fascinantne i spektakularne scene (kojim je doprinijela i irska vlada dozvolom da se snimaju na autentičnim lokacijama), ipak je vidljivo da ima problema sa scenarijem. Prije svega, nemoguće je Collinsovu biografiju, odnosno njegovu ulogu u razdoblju povijesti koje irski povjesničari jednostavno zovu "Nevolje", napraviti bez da se sastoji od dva dijela: Collinsa kao revolucionarnog vodju i Collinsa kao pragmatičnog, "menjševičkog" kontrarevolucionara. Samim prikazom gradjanskog rata (1922-23), možda najtamnije stranice irske povijesti, Jordan razbija tabue, ali se ipak stječe dojam da je prikaz tih dogadjaja zbrzan i nemoguć bez naratora. Nasuprot tome, prikaz Collinsove terorističke kampanje je razvučen i prepun ponavljajućih scena - likvidacije britanskih agenata se smjenjuju sa scenama u kojim Collins uspijeva u posljednji trenutak izbjeći racije britanske vojske i policije. Najveća zamjerka Jordanu se može uputiti zbog prozaične činjenice da je najsudbonosniji dio tog razdoblja - pregovore u Londonu - jednostavno ignorirao tako da gledatelj nema pojma o onome što je zapečatilo sudbinu tog budućeg kriznog žarišta.
Izbor Liama Neesona kao protagonista, koji se publici bio nametnuo svojim izvrsnim ulogama u SCHINDLEROVA LISTA i ROB ROY, je više nego neizbježan, pogotovo s obzirom da je sa svojih 193 cm visine najbliži proporcijama čovjeka koji je bio poznat po nadimku "Veliki momak". Neeson doista sjajno portretira Collinsa, čas kao superozbiljnog vojskovodju i državnika, čas kao običnog čovjeka koji sebi može dozvoliti kočijaški rječnik. Nedostatak ozbiljnih antagonista (Britanci se tretiraju kao prilično nezanimljivo "topovsko meso") nadoknadjuje budući dugogodišnji premijer i predsjednik irske republike, Eamon de Valera, u liku Alana Rickmana, glumca koji se nakon sjajne uloge u UMRI MUŠKI specijalizirao za negativce. Zbog takve podjele uloge pomalo je isforsiran sukob Collinsa i de Valere, kao i od strane povjesničara prilično osporavane Jordanove teze da je de Valera namjerno poslao Collinsa na pregovore kako bi upravo on ispao žrtveni jarac za podjelu zemlje, te da je upravo de Valera stajao iza Collinsovog ubojstva.
Iako je Jordan tvrdio kako mu je Geffen dao slobodu da u okviru 28 milijuna US$ odobrenog budžeta radi što hoće, jednostavno se ne mogu pomiriti s tim da je upravo on najodgovorniji za fatalnu odluku da Julia Roberts igra glavnu žensku ulogu. Iako se Collinsova veza s Kitty Kiernan (koju Robertsova tumači sa za nju poslovičnim preljevima irskog i teksaškog naglaska), kao i ljubavni trokut čiji je član bio Harry Boyland, temelji na stvarnosti, ipak je na nju stavljen preveliki naglasak, čak toliki da se Boylandov politički razlaz s Collinsom objašnjava ljubomorom zbog Kitty. Osim što je Julia Roberts do zla boga dosadna (toliko, da sam, prilikom svakog njenog pojavljivanja u kadru poželio da film gledam u kinu, uz blagodat brzog premotavanja), njena prenaglašena uloga je filmu otela dragocjeno vrijeme za scene kojim su se mogle otkloniti mnoge gore navedene praznine u priči o Michaelu Collinsu.
Ukratko, MICHAEL COLLINS jest nesumnjivo veliki film, kao što je nesumnjivo da je Neil Jordan veliki režiser, ali je njegova tema ipak bila prevelika za njegov format, predodredjen holivudskim konvencijama koje ne trpe veličinu veće od ispraznog glamura.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos