THE SCARLET LETTER
Nathaniel Hawthorne (1804-1864) bio je bostonski carinik koji je godine 1850. napisao SKRLETNO SLOVO, knjigu koju danas drže prvim velikim romanom američke književnosti. Kao potomak prvih puritanskih doseljenika Nove Engleske, Hawthorne je u tom djelu opisao jedan od tipičnih slučajeva kada su se visoki ideali njegovih predaka suočili sa banalnom stvarnošću. Glavna junakinja njegove knjige je Hesther Prynne, žena koja je za vrijeme muževljeve odsutnosti dobila dijete s drugim čovjekom i za takvo nedjelo bila kažnjena time da nosi skrletno slovo "A" koje će je uvijek obilježavati kao grešnu preljubnicu. Osim što je stoljeće i pol dio obvezne školske lektire u Americi, SKRLETNO SLOVO je nekoliko puta ekranizirano - 1972. su film snimili Zapadni Nijemci sa Sentom Berger u glavnoj ulozi, a 1979. je u mini-seriji Hesther Prynne tumačila Meg Foster.
Uvod u ovu recenziju bio je neophodan, jer film PRELJUBNICA, zapravo, ima vrlo malo toga zajedničkog s Hawthorneovim književnim klasikom. Naime, ljeta gospodnjeg 1995, kada su holivudski megaproducenti odlučivali kojem će projektu dati zeleno svjetlo, svi su očekivali da će Disney još jednom odnijeti pobjedu sa svojim crtićem POCAHONTAS. Netko od genijalaca je zaključio da će filmovi o Americi 17. stoljeća biti "in", pa je pala odluka da se ekranizira Hawthorne. Ali, to sve ne bi bilo tako tragično da za glavnu ulogu ziheraški nije Demi Moore. Ona se nije zadovoljila samo megamilijunskim honorarom, nego je zahtjevala izmjene scenarija - nije joj se svidjelo što u romanu nema hepi enda. Isti onaj idiotizam zbog kojeg je Demi Moore plaćeno 12 milijuna US$ za nastup u STRIPTEASU ponovno je bio na djelu - želje velike dive su ispunjene i siroti Hawthorne se zbog scenarističkog masakra vjerojatno dugo prevrtao u grobu. Na kraju su producenti ipak shvatili što su učinili, pa je na špici navedeno kako je film "slobodna adaptacija" Hawthorneovog romana.
Hesther Prynne u ovom filmu dolazi u Boston sredinom 17. stoljeća da bi pripremila teren za svog supruga Rogera Prynnea (Duvall) koji se misli naseliti u Novom svijetu. Kao slobodoumna i samosvjesna žena nije previše simpatična rigidnim puritancima, pa društvo uglavnom pronalazi u krugu sličnih žena, na čelu s ciničnom gospodjom Hibbons (Plowright). Istovremeno u njen život ulazi naočiti svećenik Arthur Dimmesdale (Oldman) koji propovijeda mir i dobrosusjedske odnose sa sve više uznemirenim Indijancima. Kada stignu vijesti o suprugovoj smrti, dvoje ljudi se upusti u ljubavnu vezu čiji će plod postati uzrokom velike nesreće. Bigotni puritanci zatvore Hesther zbog preljuba i osude je da stalno nosi slovo "A" na odjeći, ali ona nikako ne želi odati ime oca. Da stvar bude gora, Hestherin osramoćeni suprug se iznenada pojavljuje i koristeći situaciju, pod lažnim imenom započinje lukavu igru s ciljem da otkrije čovjeka koji je uzrok njegove sramote.
Za razliku od romana, koji počinje u trenutku kada Hesther Prynne počinje svoju kalvariju javne sramote i nastavlja se kao ozbiljna rasprava na temu odnosa privatnih težnji i društvenih obveza, film većim dijelom pokušava biti ležerna povijesna melodrama, reda radi garnirana aktualnom "politically correct" porukom. Za režisera je odabran Roland Joffe, specijalist za egzotične spektakle, koji je nakon početnog uspjeha s POLJIMA SMRTI (1984) od publike i kritike kasnije sahranjen kao prepotentni folirant (MISIJA, GRAD RADOSTI). Njegov stil, koji je kolektivistički spektakl pretpostavljao pojedinačnoj drami, nimalo ne odgovara ozbiljnosti i rigidnosti puritanaske Nove Engleske (poput Barryjeve obrade katoličkih misa, adekvatne za to podneblje poput dragačevskih trubača kao ilustracije zagrebačke glazbe). U mnogo slučajeva se njegovo nastojanje da hladnoj i turobnoj stvarnosti američkog Sjeveroistoka doda joie d'vivre pretvara u karikaturu - poput scena gdje Hesther gleda velečasnog kako se kupa u rijeci ili scene vodjenja ljubavi u žitu koje špijunira Hestherina crna robinja (nje, naravno, nema u romanu) pritom masturbirajući. Rezultat svega toga je velika razvučenost koju slijedi nagla, nasilna i neuvjerljiva završnica - napad Indijanaca koji će kao deus ex machina naše junake izvući iz nevolje (ne moram spominjati da i od toga nema ni traga ni glasa u romanu).
Ako se izuzme odsudstvo ikakvog suvislog sadržaja i robovanje "politically correct" kanonima u najekstremnijoj formi - Indijanci i žene kao pozitivci, a muškarci kao negativci, PRELJUBNICA je mogla barem izgledati kao probavljiv film. Dosta je truda uloženo da se evocira davno iščezla epoha, ali se sve doima nekako izvještačeno. Demi Moore tome daje svoj doprinos glumeći suprugu ostarjelog liječnika u 17. stoljeću poput feminističke aktivistice iz današnjeg San Franscisca. Gary Oldman kao propovjednik je više nego dobar, ali nekako ga s bradom ne mogu razlikovati od lika Dracule u istoimenom Coppolinom filmu. Što se ostalih tiče, veliki glumački kapaciteti su potrošeni na prazne ili nelogične likove - poput Duvalla koji je prisiljen jedan od najjačih likova u romanu tumačiti u maniri Freddyja Krugera.
Ukratko, PRELJUBNICA je film velikih ambicija i malih dostignuća, dosadno dvosatno maltretiranje koje daje potpuno lažnu sliku o jednom velikom književnom djelu.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos