LA FILLE D'ARTAGNAN
Američka tvrtka Disney je 1993. lansirala svoju, MTV-jevim spotom reklamiranu, verziju Dumasovog pustolovnog klasika TRI MUŠKETIRA. S obzirom na to da se išlo na publiku koja Beavisa i Buttheada pretpostavlja satovima povijesti u srednjoj školi, i ne čudi što je odnos scenarista prema originalu, kako i prema izvjesnim činjenicama francuske povijesti, bio prilično slobodan čak i za sramotno niske holivudske standarde. I, dok su Englezi prilično flegmatično podnijeli to da im nacionalni junak u PRINCU LOPOVA govori s kalifornijskim naglaskom i za pratioca ima crnca, dotle su njihovi susjedi preko Kanala burno reagirali, nazivajući film uvredom francuskoj kulturi. O kakvoj je količini frustracije riječ, svjedoči to da je veteran francuskog filma Bertrand Tavernier, od kritike hvaljeni režiser umjetničkih filmova u stilu "tri čovjeka u zahodu raspravljaju o smislu života", u zanosu patriotizma odlučio snimiti klasičnu pustolovnu akcijadu.
Radnja se događa 1654. godine, kada jedan progonjeni crnac zakuca na vrata samostana čije mu redovnice pružaju utočište. Ali, progonitelji ga sustignu i uhvate, usput ubivši časnu majku. To im je velika greška, jer je njena štićenica Eloise D'Artagnan (Marceu), kći proslavljenog mačevaoca i mušketira D'Artagnana, spremna na sve ne bi li je osvetila. Nakon što ode u Pariz prijaviti slučaj mladom kralju Louisu XIV (Legros), postane metom zanimanja njegovog korumpiranog premijera, kardinala Mazarina (Proietti). U međuvremenu njen ostarjeli otac (Noiret) ponovno okuplja svoje staro društvo - mušketire, ne bi li otkrili zavjeru koja se krije iza incidenta u samostanu.
Neopterećen potrebom da otkriva neke velike životne istine i motiviran isključivo željom da prepotentnim Amerima pokaže kako se pravi povijesni film, Tavernier je uspio zabaviti gledatelje. Scenarij Michela Levianta je inteligentan, pun humora (a posebno će se zabavljati poznavaoci povijesnih prilika u apsolutističkoj Francuskoj 17. stoljeća), mada se neki možda i neće snaći u kompliciranom zapletu punom iznenadnih obrata i sitnih intriga. Glumci se nisu baš previše pretrgli, a neki su se trudili previše - Sophie Marceau je mogla i bez korištenja svojih erotskih potencijala, Claude Rich je prevelika karikatura od negativca. No, valja zato pohvaliti Luigija Proiettija kao svećenika koji upravlja državom mafijaškim metodama. I glazba je prilično dobra i uspijevamo je zapamtiti, što je u posljednje vrijeme rijetkost u suvremenim A-produkcijama. Sve u svemu, D'ARTAGNANOVA KĆI je uspješna povijesna pustolovina, film čija bi nam dva sata bila mnogo dragocjenija od tri sata mučne KRALJICE MARGOT.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos