PRAŠČIĆ BABE

BABE

• uloge: Christine Cavanaugh, Miriam Margolyes, Danny Mann, Mariam Flynn, James Cromwell, Magda Szubanski
• scenografija: Roger Ford
• kostimografija: Roger Ford
• montaža: Marcus D'Arcy & Jay Friedkin
• glazba: Nigel Westlake
• scenarij: Chris Noonan & George Miller (po romanu THE SHEEP-PIG Dicka Kinga Smitha)
• režija: Chris Noonan
• proizvodnja: Universal/Kennedy Miller, SAD/Australija, 1995.
• distribucija: VTI
• trajanje: 94 '

Evropski kritičarski establishment, koji inače nije bio najblagonakloniji prema losanđeleskoj filmskoj akademiji, u proljeće 1995. se zgražao na činjenicom da je u najužu konkurenciju za "Oscare" ušao film na temu "prašćića koji govori". Sklonost holivudskih glasača sentimentalnom smeću koje svi zaborave godinu-dvije nakon premijere (sjeća li se, tko, na primjer, VREMENA NJEŽNOSTI?) je, po njima, dosegla svoju kulminaciju. Na tu kapitulaciju pred ideologijom "high concepta" nisu reagirali samo Evropljani - glumac i režiser Danny DeVito je organizirao demonstrativno javno klanje i pečenje mladog odojka (i imao mnogo više sreće od "Hajdukovih" navijača i hrvatskog ministra obrane koji su svojevremeno radili slične nestašluke). Ipak, postojao je crv sumnje da ulazak BABEA u oskarovski bubanj nije isključivo posljedica holivudske skleroze. Sumnja je bila opravdana činjenicom da je scenarist i producent tog projekta George Miller, australski filmaš koji je kinematografiju svoje zemlje zadužio ciklusom o Pobješnjelom Maxu i koji se teško može nazvati mediokritetom ili netalentiranim zanatlijom.

Radnja, temeljena na knjizi za djecu, počinje u farmi odakle malog praščića Babea (glas Christine Cavanaugh) odvode na seoski sajam gdje će ga kupiti farmer Hogget (Cromwell). Mali Babe se s vremenom sprijatelji s drugim životinjama na farmi: prvo s patkom Ferdinandom (glas Dannyja Manna) koji misli da je pijetao, a potom ga počne odgajati kuja Fly (glas Miriam Margolyes). S vremenom Babe odluči postati ni manje ni više nego ovčarski pas, a nakon nekoliko iskušenja će tu njegovu sklonost zapaziti i stari farmer.

Scenarij filma je prilično inteligentan, s obzirom da je napravljen za djecu, a istovremeno u njemu mogu uživati i odrasli gledatelji. Dovoljno je gorak da ima čak i trunku ozbiljnosti u sebi, a istovremeno je i prilično vedar i optmističan, što je, s obzirom na suverenu vladavinu crnila u suvremenim scenarijima, za svaku pohvalu. Ipak, scenarij nije ono što predstavlja njegov temelj njegovog kvaliteta i razlog zašto je BABE došao tako blizu zlatnih kipića. Razlog je prvenstveno u ogromnom trudu koji je Noonan uložio da bi od niza prozaičnih kadrova životinja napravio smislene dramske sekvence. Noonanov napor se može usporediti s onim koji su morali ulagati budistički redovnici kada prave mandale i pohvale nimalo ne umanjuje to što se u svemu tome morao, poput mnogih danas, poslužiti kompjuterom. Glumci se ovdje nisu morali previše napinjati, mada je John Cromwell dobro odradio svoju normu. Iako tehnički impresivan, BABE nije bez nekih sitnijih propusta. To su prije svega miševi kao komentatori radnje, ipak previše infantilno za ukus autora ovih redova. Ali, ako ih zanemarimo, BABEA možemo preporučiti kao užitak za oko i lijek za umornu dušu suvremenog konzumenta video-ponude.