HELLRAISER IV: BLOODLINE
Iako bi danas trebali biti u sjeni industrije kompjutorskih spec- efekata, i šminkeri su danas neizostavni i poprilično važan dio stvaranja filmske čarolije. Izmedju ostalih, zasluge za to idu i Cliveu Barkeru, engleskom piscu horora, koji je, nezadovoljan ekranizacijom svog romana RAWHEAD REX, godine 1987. sam uzeo redateljsku palicu u ruke i napravio HELLRAISER (kod nas, prilično nespretno, prevedeno kao GOSPODARI PAKLA). Ta je morbidna priča doživjela veliku popularnost, ali i zanimanje kritike, prije svega zbog potpuno novog pristupa horora. Dok je većina prethodnih primjeraka tog žanra osjećaj nelagode izazivala forsiranjem straha od nepoznatog ili neizvjesnog, Barker je u potpunosti odbacio napetost i umjesto toga nam servirao čisti, nepatvoreni užas u maniri profesora anatomije na medicinskom fakultetu. Nakon što je pobrao lovorike sa svojim režiserskim debijem, Barker se kod nastavaka zadovoljio ulogom izvršnog producenta, što je bilo dovoljno da serija s vremenom izgubi na svježini, ali i smislu.
HELLRAISER 4; POTOMSTVO radnju započinje u 22. stoljeću, gdje znastvenika Merchanta skupina svemirskih marinaca zaustavlja u pokušaju uništenja skupe rudarske stanice. Zbunjenim marincima Merchant objašnjava zašto je to učinio: naime, njegov predak Philippe Merchant je u dekadentnoj Francuskoj 18. stoljeća zaradjivao kao proizvodjač igračaka. No, jedna od njih je dopala u ruke izopačenog plemića koji ju je iskoristio za dozivanje sila pakla. Zbog toga je Merchantova obitelj prokleta te znanstvenik, kao posljednji iz loze, mora upravo na rudarskoj stanici pokušati jednom zasvagda zatvoriti prolaz izmedju pakla i našeg svijeta.
Od originalnog filma je u četvrtom nastavku ostao samo jedan lik: Pinhead (odnosno, u našem prijevodu, Čavoglavi), kao i par detalja - lanci, kuike i slično. Režiser Kevin Yagher je očigledno, koliko mu je to bilo u mogućnosti, pokušao to iskoristiti da bi film učinio originalnim. Radnja se odvija u tri razdoblja (prošlost, sadašnjost i budućnost) i samim tim je film mogao dobiti svoj osobeni pečat. Na žalost, producentima se to nije svidjelo: htjeli su uobičajenu "blood&guts" feštu od 90 minuta, srezali su gomilu materijala i ogorčeni je režiser odbio potpisati film (umjesto toga na špici imamo ime "Allan Smithee", uobičajeno za takve prilike), pa je rezultat zbrzan, zbrkan, neoriginalan i predvidljiv. Jedini plus filma bi, barem kod muške publike, mogla biti Valentina Vargas u ulozi demona Angelique, ali to nije dovoljno da se zahtjevniji gledatelji zamaraju ovim sviranjem u davno začepljene diple.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos