"Dabogda živio u zanimljivim vremenima" je kineska kletva smisao koje su mnogi osjetili na svojoj koži tokom prethodnog desetljeća. I taman kada su napaćeni stanovnici ovih nesretnih prostora na granici svjetova pomislili da je ono što Rusi zovu "smutnoe vremja" za nama, izgleda da je povijesna ura spremna za još jedno glasno otkucavanje. Predsjednik za kojeg smo vjerovali da će nas voditi u slijedeće tisućljeće možda čak neće doživjeti ni slijedeći Uskrs, a zbog jedne radio-stanice na glavnom trgu prijestolnice se okuplja mnoštvo spremno da ekspresno mijenja vlast. Svim tim neočekivanim događajima se pridružio jedan, koji je iz razumljivih razloga u njihovoj sjeni: uz narod na zagrebačkom trgu, dogodio se i hrvatski film. Najjasniji od svih pokazatelja tog fenomena je, dakako, onaj financijski: KAKO JE POČEO RAT NA MOM OTOKU je nakon par tjedana prikazivanja brojem gledatelja potukao razvikani svjetski superhit DAN NEZAVISNOSTI. Time se hrvatska kinematografija, donedavno jedna od najvećih nacionalnih sramota, pridružila onom ponosnom nizu zemalja koje su se barem na trenutak uspjele othrvati filmskoj verziji američkog kulturnog imperijalizma.
Da stvari nisu mogle tako dobro završiti, svjedoči i činjenica da je ipak riječ o filmu koji je radnjom smješten u nimalo ugodne trenutke hrvatske prošlosti. U jesen 1991, kada rat u Hrvatskoj eskalira, još uvijek se mlada država nalazi pod sjenom bivše "JNA", čije su kasarne pod blokadom. Jedna od njih je i ona na malom dalmatinskom otoku, kojom zapovijeda major Aleksa Milosavljević (Kerekeš). I dok šefovi lokalnog kriznog štaba misle da će Aleksa, kao osoba oženjena domaćom curom, predaju pretvoriti u formalnost, dotični ima sasvim drukčije planove: minirao je skladište municije čija eksplozija može uništiti cijeli otok. Cijelu će tu pat-poziciju dodatno zakomplicirati i Blaž Gajski (Dulić), zagrebački povjesničar umjetnosti koji uzalud pokušava iz kasarne izvaditi sina, kojega je rat zahvatio za vrijeme služenja vojnog roka. Na kraju će upravo on donijeti riskantni i gotovo luđački plan za rješavanje krize.
Film s ovakvim zapletom, s obzirom na boljševičko-agitpropovski mentalitet trenutnih državnih rizničara hrvatske kinematografije, ne bi vjerojatno bio snimljen da nije bilo olakšavajuće okolnosti u tome da se djelomično bazira na istinitim događajima. Neki od njih su se uistinu zbili u jesen 1991. u šibenskom primorju, te je Ivo Brešan, jedan od najboljih hrvatskih komediografa u svoj scenarij unio dosta motiva iz rodnog kraja kojeg poznaje i voli. Za sudbinu je filma bila presudna suradnja sa sinom Vinkom, mladim čovjekom koji je u cijeli film unio dosta modernističkog senzibiliteta, kao i sposobnost da se za male novce napravi mnogo. A u slučaju filma KAKO JE POČEO RAT NA MOM OTOKU učinilo se doista mnogo: ne samo da je, po svemu sudeći, ovo prvi film koji rat na prostoru bivše Jugoslavije prikazuje s humorističke točke gledišta, nego predstavlja i radikalan raskid sa sovjetskim modelom crno-bijelog pristupa hrvatskoj prošlosti.
Ono što je u filmu najvažnije i što je, prema skromnom mišljenju autora ovih redaka, njegova najveća vrijednost jest to što su likovi dani kao stvarna ljudska bića od krvi i mesa, sa svim svojim nadama, strahovima i kompleksima. To pogotovo važi za lik majora Alekse, očigledno sazdan po Hitchcockovoj formuli "što jači negativac - to bolji film". Ljubo Kerekeš je taj lik, začuđujuće inteligentan i zdrav za uobičajenu hrvatsku predodžbu "one strane" kao gomile pijanaca i mediokriteta, prikazao prilično dobro za nekoga tko nije imao glumačkih iskustava van kazališta. Ostali su, pak, glumci u njegovoj sjeni, kao i solidni, ali ipak nedovoljno angažirani Vlatko Dulić. Osim zanimljivih likova i situacija (koje ponekad prelaze u prilično grub humor), Brešanovi se mogu pohvaliti time da vješto koriste i bogatu riznicu hrvatske kinematografije: uz elemente priče preuzete iz Vrdoljakovog filma POVRATAK (1979), tu su i pojedini likovi na tragu TV-serije MALO MISTO (poput Vidovića koji gotovo ponavlja svoju ulogu seoskog umjetnika-redikula).
Film, doduše, nije lišen nedostataka. Neki su kritičari smatrali neprimjerenim to što se KAKO JE POČEO RAT NA MOM OTOKU u svojoj završnici posve nepotrebno pretvara u tragediju. Možda je završnim kadrovima Brešan želio jasno dati do znanja "La comedia e finita", a možda je to bio ustupak državotvornoj patetici. U svakom slučaju, završni kadar je, bez obzira na namjere autora, nastavio izazivati smijeh u dvorani kao sve ostalo. A s obzirom na pogođeno bilo hrvatske publike, KAKO JE POČEO RAT NA MOM OTOKU se može najtoplije pozdraviti kao svjetlo na kraju jednog dugog tunela.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos