U vjerskim ratovima razdiranoj Evropi 16. stoljeća na crnce se prije gledalo kao na egzotične, nego kao na manje vrijedne pripadnike ljudskog roda. Stoga je razumljivo što je William Shakespeare mogao za glavnog junaka svoje drame OTHELLO staviti crnca bez ikakve predodžbe o tome kakve će sve probleme izazvati onima koji bi tu dramu trebali postaviti u rasizmom opterećenim stoljećima koja su došla kasnije. Nakon što su kazališni djelatnici nedostatak adekvatnog glumačkog kadra nadoknađivali tonama šminke, za njima su se poveli i filmaši, s jednako tragikomičnim učincima (Olivier, Bondarčuk). Onda su došla vremena kada je segregacije nestalo, i crnce na filmu i kazalištu te OTHELLO prestao biti problemom.
Za one koji ne znaju o čemu se u drami radi, kratki podsjetnik: Othello (Fishburne) je general Mletačke republike kojeg šalju na Cipar. Prije toga se on krišom vjenčao s Desdemonom (Jacob), kćeri utjecajnog senatora. Othello uspijeva poraziti Turke, ali u bračnom životu ima manje sreće nego na bojnom polju. Za to je odgovoran Iago (Branagh), njegov zastavnik koji ne može otrpjeti to što je njegovim pomoćnikom postao Cassio (Parker). Po dolasku na Cipar započinje cijeli niz spretnih manipulacija kojima bi Othella natjerao da povjeruje kako ga supruga vara s njegovim pomoćnikom.
Postavlja se pitanje zašto je nekome uopće palo na pamet snimati ovakav film. Odgovor bi bio jednostavan: Shakespeare je jednostavno neiscrpno vrelo inspiracije za filmaše ove, kao i gotovo svake druge generacije. Ali u posljednje vrijeme možemo zamijetiti cijeli niz visokobudžetskih projekata, i to od vremena kada je Kenneth Branagh 1989. bljesnuo svojim remek-djelom HENRY V. Branagh se, kao šekspirijanski glumac u najpotpunijem smislu riječi, često vraćao besmrtnom bardu kada je trebao snimati filmove, ali u slučaju OTHELLA je, na žalost, režiju povjerio anonimnom Oliveru Parkeru. Sebi je dodijelio zahvalnu ulogu negativca Iaga, a naslovnu ulogu Laurenceu Fishburneu, Amerikancu koji se uz Samuela L. Jacksona može smatrati najboljim crnim karakternim glumcem. Casting je upotpunila Irene Jacob, Francuskinja koja svojim krhkim, nevinim izgledom gledateljima daruje mnogo uvjerljiviju Desdemonu od uobičajene.
Casting je, na žalost, jedina dobra stvar ovog filma. Budžet je bio velik, ali se ne doima da se itko potrudio dočarati 16. stoljeće. Mada je od Shakespeareovog teksta dosta toga kresano (razumljivo, s obzirom na prosječno troipolsatno trajanje njegovih drama na daskama), ipak se ne može izbjeći dojam razvučenosti. Dodatni problem predstavlja i to što neki glumci govore s britanskim, a neki talijanskim naglaskom (ako se Fishburne mogao potruditi govoriti britanski, to su mogli i ostali). Na kraju, anemična režija i pomalo izvještačena gluma lišavaju ovaj film čak i onog najvažnijeg za tu vrst drame - katarze.
Ukratko, OTHELLO je jedno veliko gubljenje vremena koje se može preporučiti samo onima koji ne žele čitati školsku lektiru.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos