LES MISERABLES
Sudeći po ponudi hrvatskih kina i videoteka, braća Lumiere, George Melies, Rene Clair i drugi francuski filmaši imaju itekako razloga da se okreću u grobu. Naime, prva kinematografija svijeta se pretvorila u scenaristički servis bezidejnog Hollywooda s jedne, i sluškinju bezličnih evropskih birokrata s druge strane. A nije uvijek bilo tako - gotovo svo vrijeme Francuzi su nastojali na celuloidnoj vrpci stvarati umjetnost s velikim U. Jedan od najpoznatijih, a možda i najspektakularnijih napora u tom pravcu učinio je krajem 50-tih i početkom 60-tih godina pokret filmaša pod nazivom Novi val. Novovalovci - Goddard, Truffaut, Chabrol i dr. - teško da su imali išta zajedničko, ali su svojim radikalnim odstupanjem od francuske filmske tradicije utjecali na svoje kolege diljem svijeta. Kao i obično, njihova revolucionarnost im nije donosila onoliko uspjeha kod publike kao kod kritike, ali se tu našao jedan filmaš spreman da tekovine revolucije koristi za komercijalu. Ime mu je bilo Claude Lelouch i on je 1966. iznenada bljesnuo sa svojom stiliziranom melodramom JEDAN ČOVJEK I JEDNA ŽENA. Usprkos tihom preziru kolega, Lelouch je nastavio snimati filmove u takvom stilu, ali njihov je uspjeh blijedio, isto kao i Lelouchovo ime. A onda, nakon trideset godina, odjednom je Lelouchu povjereno da snimi ni manje ni više nego ekranizaciju Hugovoih JADNIKA, posao obavljen nebrojeno puta ne samo u Francuskoj, nego u Hollywoodu i drugim svjetskim kinematografijama.
Našavši se pred problemom kako da gledateljima učini zanimljivom već stoljeće i pol prožvakavanu priču, Lelouch se odlučio na prilično hrabru ideju da je smjesti u 20. stoljeće i usput joj da prigodničarski štih. Glavni je junak Henri Fortin (Belmondo), bivši boksački prvak Francuske koji tokom drugog svjetskog rata zarađuje prevozeći namještaj. Kada židovska obitelj Ziman odluči pobjeći u Švicarsku, Fortin im pomaže i tokom vožnje ih moli da mu, kao nepismenom čovjeku, čitaju Hugoove JADNIKE. Kako priča dalje odmiče, tako mnogi likovi iz filma preuzimaju karakteristike i sudbine Hugoovih junaka.
S čisto formalne strane JADNICI imaju sve ono što karakterizira tipičan francuski spektakl 90-tih godina - književnu klasiku kao predložak, budžet, broj statista, trajanje od oko tri sata. Ali, Lelouch ne bi bio Lelouch kada svemu tome ne bi dodao svoj novovalovski pečat. Nakon što je uspio priču iz danas već nefilmičnog prošlog prebaciti u ovo, gledateljima ipak zanimljivije, stoljeće, mogao si je priuštiti i druge igrarije. Prije svega je to neobična fotografija u kojoj dominiraju nijanse žutog. Zatim su tu tipični novovalovsko-zafrkantski kadrovi i, konačno, mogućnost da obilježava obljetnice kako završetka drugog svjetskog rata (50 godina) tako i sedme umjetnosti (100 godina). Svi ti elementi su JADNICIMA dali neosporni šarm, kojim je Lelouch uspijevao zabavljati publiku i prije tri desetljeća, ali se priča ipak na trenutke doima razvučenom i razbacanom (poput tragikomične epizode sa seljacima koji kriju Zimana). No tu je još uvijek vrhunski profesionalni rad glumačke ekipe, kojom dominira pouzdani veteran Belmondo pa nam ta tri sata neće proteći u dosadi. Uostalom, ovaj je film ipak zaradio Zlatnog Globusa, priznanje koje je često bolji indikator kvalitete od razvikanog Oscara.
Ukratko, film koji je praznik za svakog strpljivog i predrasudama nesklonog filmofila.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos