S obzirom da živim u gradu koji je, ne bez razloga, prozvan "južnim Bronxom južne Hrvatske", prilikom odlaska u kino ne mogu ne zamijetiti različite patetične kreature koje dežuraju pred blagajnama. Spopadajući posjetioce, ljubazno mole par kuna koje im trebaju, navodno za kartu. Svatko s malo inteligencije zna da će, kad sakupe novac, kupiti kartu, ali ne onu od papira koja ih vodi u dvoranu, nego onu od smeđeg praha koja ih vodi u neki drugi svijet. U slučaju TRAINSPOTTINGA, razvikanog britanskog filma kojeg su pojedini kritičari nazvali PAKLENOM NARANČOM devedesetih, postojala je mogućnost da zbivanja pred kino-blagajnom u mnogome sliče na zbivanja na platnu. Naime, film mladog, ali darovitog i hvaljenog škotskog režisera Dannyja Boylea predstavlja ekranizaciju knjige Irwina Welsha koja je opisivala heroinsku supkulturu Glasgowa. Welshova je knjiga, kao i Boyleov film, izazivala dosta kontroverzi, pa i najoštrijih osuda, jer se opirala standardnom pristupu heroinskoj ovisnosti. Naime, dok većina djela koja opisuju tu opaku bolest naglasak stavlja na ružne posljedice (kriminal, poniženja, bolest, smrt), dotle je Welsh bez ograde opisivao ničim drugim usporedivi osjećaj ugode izazvan kolanjem heroina u žilama. Zbog toga što se Boyleov film usuđuje opisivati i svjetliju stranu te medalje, moglo se očekivati da će splitski fureži među junacima ovog filma pronaći sebe. Ali, to se ipak nije dogodilo: mada su većinu publike činili mlađi ljudi, teško da bi ikoga od njih mogao identificirati kao narkomana.
Glavni junak i narator Boyleovog filma je Renton (McGregor), mladi ovisnik koji živi u Glasgowu i koji nam na početku zorno prikazuje heroin kao vrhunsko zadovoljstvo i nadomjestak za sve životne probleme. Uz njega je tu i živopisna skupina prijatelja s kojima igra u lokalnom nogometnom klubu - Spud (Bremmer), koji se drogira iz zafrkancije; Sick Boy (Miller), koji se drogira iz snobizma; Tommy (McKidd), koji je umjesto o heroinu ovisan o seksu sa svojom djevojkom; Begbie (Carlyle), koji stalno drži pridike o štetnosti heroina, a zapravo je nasilni psihopat. U kratkotrajnoj fazi skidanja, Renton uspijeva povratiti seksualni nagon u količini dovoljnoj za ostvarivanje veze s gimnazijalkom Diane (MacDonald). Ali, povratak igli će ga dovesti do overdosea i Renton će po prvi put morati ozbiljno razmišljati o promjeni načina života.
Priča s Tarantinom se po n-ti ponavlja: zahvaljujući ziheraštvu naših distributera jedno veliko režisersko ime moramo upoznavati preko filma snimljenog zahvaljujući slavi manje poznatog debija. U slučaju Dannyja Boylea je to bio njegov u Britaniji sada već kultni film SHALLOW GRAVE, ali iskreno sumnjam da bi itko ovdje na njega obratio pažnju da mladi Škot nije bio načinio jedan riskantan, ali, kako se kasnije ispostavilo, prilično pametan potez. Naime, Boyleov talent su zapazili holivudski producenti i ponudili mu da za masne novce režira četvrti nastavak ALIENA. Boyle je, pak, vidio što se dogodilo njegovom imenjaku Dannyju Cannonu (MLADI AMERIKANCI) nakon odlaska u Hollywood (POSLJEDNJI SUDAC), pa je odbio tu ponudu. Umjesto toga je za svoj novi projekt odabrao knjigu koja govori o njegovom zavičaju, a za suradnike ekipu provjerenu u SHALLOW GRAVEU.
Nakon što su prošli mjeseci velikih napora, rezultat nije izostao. Djelomično zahvaljujući velikom trudu uloženom u istraživanje narkomanske scene Glasgowa, a djelomično zahvaljujući velikoj ljubavi koju Boyle osjeća prema zavičaju, TRAINSPOTTING ima pečat originalnosti, što je u današnjem globalnim komunikacijama i univerzalnom kulturom zasićenom svijetu prilična vrlina. Bez obzira da li je riječ o lokalnom dijalektu (toliko egzotičnom da su neke dijaloge morali sinkronizirati za razmaženo američko tržište) ili o mnogobrojnim referencama na uspjehe škotskog nogometa i karijeru Seana Conneryja, TRAINSPOTTING posjeduje neodoljivi šarm filma kojeg je napravio čovjek s velikom ljubavlju. Boyle nije imao samo mnogo volje, nego i talenta, tako da se originalnost vidi u mnogobrojnim domišljatim scenama (od kojih su onu u zahodu prozvali antologijskom) nakon kojih se jedan Tarantino sa svojim sterilnim kadriranjem može zakopati dva metra ispod zemlje.
Osim velike brige za audovizualni izgled filma, Boyle je napravio veliki posao kada je od knjige, koja je u stvari niz malih crtica, napravio suvislu priču. Scenarij u neku ruku i sam podsjeća na heroin: na početku nas navuče humorom i zafrkancijom, da bi postupno, kao kod prave ovisnosti, počeli prevladavati tamni tonovi tragedije. Svi oni koji su tvrdili kako je TRAINSPOTTING oda heroinu, izgleda da su previdjeli taj postupni prijelaz od komedije prema tragediji. Za razliku od nekih sličnih slučajeva (MURIEL SE UDAJE) gdje je taj prijelaz došao poput šake u oko, TRAINSPOTTING ga koristi da što je moguće jače podvuče svoju poruku koja prema heroinu ipak daje jedan veliki palac nadolje.
Ukratko, TRAINSPOTTING je izuzetno dojmljiv film koji kroz formu zabave nudi i nešto hrane za mozak ciničnoj "generaciji X".
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos