HOME FOR THE HOLIDAYS
Jodie Foster je jedna od onih rijetkih holivudskih glumica za koje se bez ustezanja može reći da do Olimpa slave nisu došle pomoću lijepog izgleda ili vještog agenta nego onime što bi trebao biti jedini zalog uspjeha u umjetnosti - talentom i naporom. Otkrivena kao talent još u djetinjstvu, uspjela je spoznati tegobe odrastanja u nezdravoj okolini tvornice snova. I dok se većina njenih vršnjaka u takvoj situaciji odavala piću, drogi i drugim porocima, mala je Jodie kao primjerna mamina curica pohađala koledž da bi po njegovom završetku bljesnula sjajem koji će joj donijeti dva Oscara (OPTUŽENA, KAD JAGANJCI UTIHNU). Taj trijumf zaslađuje godinu dana kasnije MALIM ČOVJEKOM TATEOM, simpatičnim poluautobiografskim filmčićem koji joj je poslužio kao režiserski debi. No, izgleda da se ni Jodie Foster nije uspjela othrvati zloj kobi uspjeha - prepotentna drama NELL predstavljala je veliko razočaranje. Stoga je bilo zanimljivo vidjeti njen drugi režiserski pokušaj - obiteljsku dramu KUĆI ZA PRAZNIKE.
Glavna je junakinja Claudia Larson (Hunter), restauratorica u jednom čikaškom muzeju koja doživljava užasan dan u kojem istovremeno ostaje bez posla, doživljava kratku romansu s vlastitim šefom i saznaje kako joj 16-godišnja kći planira noć provesti s dečkom. Ali, sve to nije ništa prema iskušenju koje je čeka kada se mora suočiti sa svojom obitelji - ocem (Durning) i majkom (Bancroft) koji žive u Bostonu. Neugoda postaje nepodnošljiva kada se skupu pridruže brat- homoseksualac (Downey), šašava tetka (Chaplin) i sestra sa mužem i djecom. Iskre koje neprestano frcaju dovode do eksplozije verbalnog, a restauratorica u cijeloj toj gužvi shvatila da Downeyev prijatelj (McDermott) ne samo što nije gay, nego prema njoj nije ravnodušan.
Na početku se može reći da KUĆI ZA PRAZNIKE imaju dosta dobrih aduta s kojima bi gledatelje, makar one malo zahtjevnije, mogli dovesti u kino. Prije svega je to čopor prekaljenih karakternih glumaca - sada već pomalo zaboravljeni debeljko Charlesa Durninga i Anne Bancroft izvrsno funkcioniraju kao simpatični i ostarjeli bračni par, isto kao i Geraldine Chaplin kao šašava tetka. Na žalost, mlađi glumci se pomalo preglumljuju: Holly Hunter na početku frca kao da je riječ o njenoj tipičnoj komediji, da bi se veći dio filma smirila, poput automobila koji je potrošio sve gorivo. Downey, naprotiv, pretjeruje u prilično hipertrofiranoj ulozi brata, isto kao i vrsni komičar Guttenberg (MOMAČKA VEČER) u skučenoj ulozi konvencijama sputanog šurjaka. Ljubitelji serije I TO MI JE ŽIVOT imat će priliku vidjeti simpatičnu Claire Danes u dobroj ulozi restauratoričine kćeri.
Drugi ozbiljan adut filma trebala je biti njegova tema. U ovom ciničnom desetljeću je pravi praznik vidjeti film u kojem nema krvi, nasilja, droge i drugih oblika društvene patologije, i koji se umjesto toga bavi prozaičnom, ali po gledatelja smirujućom svakidašnjicom. Na žalost, Jodie Foster izgleda nije smogla hrabrosti da se odupre zahtjevima za komercijalizacijom, pa je u priči jedan od glavnih likova homoseksualac iako to uopče nije trebao biti. To što i sama Fosterica u privatnom životu (kojeg, za razliku od većine svojih kolega, ljubomorno čuva) gaji neortodoksne ljubavne sklonosti ipak nije izgovor za nasilno umetanje tog motiva u jednu tipično obiteljsku priču. Nešto slično važi i za ljubavnu priču Hunterice i McDermotta, koja također izgleda kao ubačena po nekoj scenarističkoj kvoti. Zbog svega toga je Jodie Foster pomalo ispustila konce i dozvolila da film na trenutke bude nejasan i razvučen, dodatno pokvarivši dojam pseudopoetskom završnicom - umetnutom valjda samo zato da cijela stvar ne sliči na bezlični televizijski proizvod.
Ukratko, KUĆI ZA PRAZNIKE je korektno napravljen film, ali i jedno veliko razočaranje.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos