THE ROCK
Teško da će se itko (a svako bi se ljudsko biće trebalo nadati da će tako biti) morati suočiti s pitanjem: kako na brzinu likvidirati milijun-dva ljudi. Ipak, odgovori postoje u onome što se naziva oružjem masovnog uništenja. Nuklearno oružje bi trebalo biti isključeno zbog dugotrajnih štetnih posljedica u vidu radijacije. Slično važi i za biološko oružje koje zbog mutacija može ostati van kontrole. Preostaje, dakle, kemijsko oružje kao idealno - uništava živu selu, a materijalno-tehnička sredstva ostaju netaknuta. Toga su, izgleda, postali svjesni i u Hollywoodu tako da se i negativci u akcijskim filmovima u posljednje vrijeme koriste upravo tim igračkama da bi postigli svoje opake namjere. U našim kinima tako, nedugo nakon KONAČNE ODLUKE imamo HRID, film koji tretira sličnu temu.
Na početku vidimo generala Hummela (Harris), zapovjednika marinskih komandosa koje američka vlada šalje u riskantne i supertajne misije. Nakon višegodišnje karijere i desetina ljudi koje je izgubio u sukobima koji se službeno nikada nisu zbili, general odlučuje ispraviti nepravdu drastičnom akcijom. Njegovi ljudi dolaze na Alcatraz i osamdesetak turista uzimaju kao taoce. Ali, oni su samo žeton u mnogo opasnijoj igri. Prije toga su ukrali projektile napunjene nervnim bojnim otrovom i bivši zatvor im služi kao savršena platforma za lansiranje na milijunski San Francisco. Hummelov je cilj da vlada obiteljima njegovih palih suboraca plati 100 milijuna dolara. U nastojanju da eliminiraju terorističku prijetnju, federalne vlasti angažiraju agenta FBI Goodspeeda (Cage) koji je specijalist za kemijsko ratovanje. Njemu i timu elitnih antiterorističkih komandosa će se pridružiti Mason (Connery), jedini zatvorenik koji je pobjegao s Alcatraza i koji ima vlastitih razloga zašto mrzi FBI.
Za mnoge u Hollywoodu vrijedi kako donose više novaca kada su mrtvi nego kada su živi. Do sada je to važilo za glumce, ali izgleda da se nešto slično dogodilo i jednom producentu - Donu Simpsonu (POLICAJAC S BEVERLY HILLSA, TOP GUN) koju je preminuo prošle godine i matičnim tvrtkama donio milijarde dolara zarade. U svrhu reklame je tako ignorirana tvrdnja iz prošle godine, prema kojoj je njegov posljednji film bila akcijska komedija ZLOČESTI DEČKI, pa se tako Simpsonovo ime našlo na špici i ovog filma. Ali, izgleda da je ipak riječ o jednoj velikoj prevari, jer teško da bi Simpson dozvolio da mu netko ovako razbuca teškom mukom stečenu reputaciju.
Očigledno su Simpsonove kolege bile zatečene iznenadnim odlaskom svog gurua, pa su u panici u HRID potrpali materijal koji bi ispunio tucet filmova. Tako su trojica scenarista (plus dvojica koji su ostali nespomenuti na špici) u HRID umetnuli Alcatraz, Hoovera, JFK-a, Roswell, Mandelu, Vijetnam, koncert "Led Zeppelina", irski problem, zaljevski rat, moralne dileme mladih katolkinja, grunge-pokret, a, naravno, našlo se mjesta i za rat u Bosni. Od cijelog ovog scenarističkog gulaša napraviti koliko-toliko smislenu cjelinu bio bi težak zadatak i za mnogo iskusnije filmaše od Michaela Baya, režisera-junca koji je producente svojevremeno bio oduševio video-spotovima. Kao i što se moglo očekivati, Bay je film shvatio kao izliku da se gledatelji bombardiraju gomilom vizualno impresivnih kadrova od kojih nijedan ne traje duže od pet sekundi. Gledati ih u foršpanu je zgodno, ali ovdje je u pitanju ipak bio cjelovečernji igrani film, pa to na kraju može biti i naporno. Bez čvrste Simpsonove kontrole, Bay je vizualnom dojmu žrtvovao i autentičnost filma - tako žrtvama VX-a bubri koža, iako nervni bojnovi otrovi (kao što netko tko je svojevremeno na temu bojnih otrova pisao referat u srednjoj školi zna) funkcioniraju na sasvim drukčijem principu od plikavaca. To bi se još i dalo tolerirati, ali scenarij u nekim svojim bitnim elementima vrijeđa i gledateljsku inteligenciju, kao, na primjer, u tome da je Mason zatvoren u Alcatraz zato što je otkrio krivce za atentat počinjen mjesecima nakon zatvaranja tog zloglasnog zatvora.
Zbog svega gore navedenog, HRIDI bi se bez nekog velikog ustručavanja mogao dati jedan veliki palac dolje. Ipak, postoji nešto što spašava ovaj film, a to je već pomalo otrcani Sean Connery. Naime, scenaristima je u njihov gulaš uspijelo ubaciti sastojak koji je spasio film - ideju o ostarjelom Jamesu Bondu. Lik kojeg tumači Connery jest upravo onakav Bond (doduše pod drugim imenom) kakvog poznamo iz početka 60-tih godina i on se ponaša upravo onako kakvim bi ga oblikovala tridesetogodišnja zatvorenička sudbina u nekom alternativnom univerzumu. Riječ je o zanimljivoj ideji, malo površno urađenoj, ali sasvim dovoljnoj da udahne malo živosti u ovaj visokobudžetni vatromet mediokritetskog mrtvila.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos