HEAVEN & EARTH
Bilo bi zbilja nepravedno dodijeliti Oliveru Stoneu titulu najomraženijeg čovjeka iz Hollywooda; masa snobova-kritičara i luftbrenzerskih kvaziintelektualaca se pobrinula da je najgore što ga objektivno može zapasti jest čast da u povijesne knjige uđe kao najkontroverzniji filmaš desetljeća. A kontroverza automatski znači i dobru reklamu, pa je zbog toga Stone možda mrzak ostatku svijeta, ali ne i producentima koji mu uporno daruju milijune dolara ne bi li s njima ispravljao krive Drine američke stvarnosti ili liječio frustracije iz mladosti. Jedna od tih frustracija - vijetnamski rat - je zajednička i velikom dijelu današnje Amerike, pa stoga ne čudi što je svoju slavu stekao upravo s filmom VOD koji je sredinom osamdesetih hrabro doveo u pitanje rambo-reaganovsko viđenje te zlosretne vojne pustolovine. Hrpa dobijenih Oscara je Stonea natjerala da godine 1989. snimi ROĐEN 4. SRPNJA, nešto spektakularniju, ali isprazniju vijetnamsku priču.
Dva filma o Vijetnamu koja su donijela Oscare su Stonea nagnale da se vodi onom "tri puta Bog pomaže" i da od svega napravi trilogiju svojim novim "vijetnamskim" filmom pod naslovom NEBO I ZEMLJA. Po mnogo čemu je ovo Stoneov najpošteniji film, jer se temelji na jednoj činjenici koju su mnogi neamerički kritičari ističu već dva desetljeća - vijetnamski rat predstavlja možda frustraciju po SAD, ali su prave i nepravedno zapostavljene žrtve Vijetnamci. Stone ovdje čini radikalan zaokret - "mali žuti" dosada prikazivani kao fanatični ubojice, prostitutke ili korumpirani saveznici, ovdje su prikazani kao ljudi od krvi i mesa, sa svojim strahovima, nadama i željama.
Za tako nešto je Stoneu idealan predložak bila knjiga Lei Li, djevojke iz vijetnamskog sela u kojem se život nije mijenjao stoljećima. Na početku Lei Li vidimo kao članicu sretne obitelji, ali nju čekaju oluja prema kojoj je francusko spaljivanje sela tek povjetarac. U selo se polagano prikrada vijetnamski rat i Lei Li trpi nasilje prvo od južnovijetnamske tajne policije, potom od svojih suboraca iz Vijetkonga, da bi na kraju utočište pronašla u naručju američkog narednika (Jones) koji će je odvesti u novi raj - Ameriku. Ali, ni tamo joj neće nedostajati tragedija u životu.
Kroz ovu priču, koja stalno vibrira na granici patetike karakteristične za negdašnje sjevernokorejske i slične filmove iz istočnog lagera, nije teško vidjeti da sama Lei Li služi kao metafora za Vijetnam, silovan, pljačkan i ponižavan kroz stoljeća od stranih zavojevača i ideologija. Usprkos tome, Stoneu i njegovom uradku nedostaje tezičnost, koja je toliko opterećivala njegova ranija ostvarenja. Možda se upravo zbog toga NEBO I ZEMLJA mogu gledati s nevjerovatnom lakoćom, bez obzira na Stoneove pokušaje da uprska stvar korištenjem videospotovske tehnike (koja će, više nego išta drugo, uništiti njegov slijedeći rad - ROĐENE UBOJICE) i pomalo isforsiranom kritikom američke vijetnamske politike u završnom dijelu filma. Na kraju, iako možda ne doživljavamo katarzu, ipak možemo reći da smo vidjeli pravu filmsku umjetnost. Možda ne remek-djelo, ali kada je Stone u pitanju, i to je dostignuće.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos