BARB WIRE
Sjećate li se filma CASABLANCA? Onog crno-bijelog klasika iz daleke 1942. godine s Humphreyem Bogartom i Ingrid Bergman, oličenjem holivudske melodrame iz klasičnog razdoblja, klasika među klasičnim filmovima, ostvarenju koje je, između ostalih, svojevremeno inspiriralo Boru Đorđevića da napiše istoimenu pjesmu? Jedna od najzačudnijih činjenica vezanih uz CASABLANCU jest to da se nitko, ama baš nitko, nije usudio napraviti remake (uz iznimku matične tvrtke Warner Bros koja je napravila crtić-verziju sa Zekoslavom Mrkvom). Svatko tko bi iznio takve ideje bio je od strane svih koji imaju veze sa sedmom umjetnošću dočekivan poput nekoga tko bi na vrh katedrale Sv. Petra u Rimu postavio polumjesec ili križ na vrh Ćabe u Meki. No, danas se svašta događa, pa smo dobili pravi pravcati remake CASABLANCE, iako autori, dakako, tvrde kako je, zapravo riječ o ekranizaciji popularnog stripa. Malo morgen.
U nastojanju da sakriju svoju prljavu rabotu, David Hogan i njegovi scenaristički pomoćnici su nadmašili sebe. Humphreyu Bogartu je promijenjen spol i tako je kultnog glumca zamijenila Pamela Anderson. Za one koji su proteklo desetljeće proveli u samostanu ili južnoameričkom zatvoru mogu reći da je riječ o silikonima obdarenoj zvijezdi TV-serije BAYWATCH čije razgolićene slike danas drže primat u kabinama kamiondžija. Dakle, ona ovdje glumi Barbaru Kopecki, vlasnicu bara u gradu Steel Harbour (Casablanca). Godina je 2017. (1941.) i Amerikom bjesni drugi građanski (drugi svjetski) rat. Jedino mjesto pošteđeno obračuna između Kongresionalaca (nacisti) i Demokratske fronte (saveznici) jest Steel Harbour (Casablanca), zaštićena zona koju čuva UN (višijski Francuzi). Barbara se izdržava vođenjem lokala, cool mjestom koje redovno posjećuje korumpirani šef lokalne policije (Claude Rains). Barbara se nekad borila za pravdu, ali sada je razočarana i cinična prema svjetskom metežu. Demoni prošlosti je ponovno opsjedaju kada u grad dolazi njen bivši ljubavnik (Ingrid Bergman) u pratnji crne liječnice, svoje supruge (Paul Henreid). On sa sobom nosi važne podatke, ali da bi prošao u Kanadu (Portugal) potrebne su mu specijalne kontakne leće koje obmanjuju identifikaciju (propusnica). Te leće je bračnom paru morao dobaviti lokalni ljigavac (Peter Lorre) koji strada, pa se Barb Wire mora nagoditi s lokalnim mafijašom (Sidney Longstreet) i nevoljko svojem bivšem dečku osigurati put u sigurnost. Naravno, tu su i Kongresionalci na čelu s okrutnim tipom u crnoj uniformi (Paul Lukas).
Ako zanemarimo filmofilima heretičku činjenicu da je riječ o remakeu nedodirljivog klasika, moglo bi se reći da BARB WIRE ima zanimljiv, čak i intrigantan zaplet. Stanovnike ovih prostora će vjerojatno zabavljati budućnost Amerike napaćene građanskim ratom u kojoj plavci pokušavaju zavesti red i mir. Moglo bi se reći da je korištenje motiva CASABLANCE, ma kako umjetno bilo, napravljeno s dosta stila, pa čak i neospornog šarma. Hoganova vizualna kultura odaje opsjednutost video-spotovima, i to onih za heavy metal grupe, tako da uz odgovarajuću glazbenu podlogu imamo i zanimljivu kostimografiju. Akcijske su sekvence solidno režirane, iako ima i nešto neuvjerljivosti, pogotovo u poslovično predvidljivom završnom obračunu.
I glumci su relativno dobri: u ulozi Ingrid Bergman imamo Temueru Wilsona, kršnog novozelandskog Maora koji je briljirao ulogom nasilnika u BILI JEDNOM RATNICI. Ostali su glumci potpuno bezlični i nisu ni do koljena ikonama na čelu s Bogeyem. I onda nas to dovodi do onog najvažnijeg pitanja, a to je protagonist/ica. Iako je nesporno da svi oni koji Pamelu Anderson smatraju humanoidnom guskom sa silikonskim poprsjem, od koje je privlačnija gotovo svaka glumica iz pornića D kategorije, spadaju u obespravljenu manjinu, osoba koja je radila casting za ovaj film se mora imenovati zločincem. Naime, dok Pamela Anderson možda i jest fizički atraktivna, Hogan je toga samo djelomično svjestan te njene fizičke kvalitete vidimo samo u kadrovima za koje će iskusni gledatelj znati da su urađeni pomoću dvojnice (a i to se i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu teško može nazvati erotikom). No i to mučenje je podnošljivo u usporedbi s pokušajima Pameline glume, koji izgledaju poput "Trabanta" koji se nastoji utrkivati s "Porscheom". Upravo Hoganovo inzistiranje na Pameli Anderson kao jedinom raisonu d'etre ovog filma smeta odvijanje radnje i čini film jedva gledljivim.
A to je zbilja šteta. Bogart & Co. su bez svake sumnje zaslužili nešto bolje.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos