SUMRAK RATNIKA

HEROES SHED NO TEARS

• uloge: Eddy Ko, Lam Ching Ying, Kuo Sheng
• scenarij: John Woo
• režija: John Woo
• proizvodnja: Paragon Films, Hong Kong, 1986.
• distribucija: UCD
• trajanje: 93 '

Nakon što je dugo vremena bio idolom malobrojnih poklonika (od kojih je najvažniji Quentin Tarantino), hongkonški režiser John Woo je 1993. napravio presedan postavši prvim filmašem koji se iz te prezrene kinematografije uspio probiti na holivudski Olimp. Nakon dosta oklijevanja, i naši video-distributeri su shvatili kako je riječ o potencijalnoj zlatnoj koki pa su zahvatili u njegov hongkonški opus - sve one filmove koji su dali nezamjenjiv pečat Tarantinu, Rodriguezu i drugim novim klincima američke kinematografije. No, izgleda da su zaboravili upozorenja kako je i genijalni John Woo morao negdje ispeći zanat, te da su njegova remek-djela (BOLJE SUTRA, KILLER, HARD BOILED) bila napravljena nakon cijele serije upravo onakvih industrijskih proizvoda koji su Hong Kongu donijele prezir svjetskog kritičarskog establishmenta.

SUMRAK RATNIKA ne krije da je, poput bezbrojnih sličnih proizvoda iz osamdesetih godina, inspiriran RAMBOM. Skupina kineskih plaćenika je angažirana od tajlandske vlade (tajvanske u prijevodu distributera) kako bi se dočepali generala koji kontrolira proizvodnju heroina u Zlatnom trokutu. Oni to, naravno, uspiju, ali sebi na vrat navuku generalove ljude. I dok se progoniteljima u džungli Indokine pridružuju okrutni vijetnamski vojnici i divlja domorodačka plemena, vođa skupine plaćenika se mora pobrinuti i za svog malog sina.

Ovo ostvarenje budućeg genija ima manje-više sve sastojke koji su njegov zaštitni znak: furiozna akcija sa scenama u kojima se mrtvi broje na desetine, kombinirana sa sentimentalizmom koji je u stanju u nekoliko minuta sažeti dvije tisuće epizoda SANTA BARBARE. Tome, dakako, treba dodati i za Hong Kong tipičnu pesimističku filozofiju (pozitivci isto tako ginu kao mušice) i miješanje žanrova (komične scene odjednom zamijeni tragedija). Ali, to je, manje-više sve što Woo ima zajedničko sa svojim kasnijim radovima. Tu su i dalje nelogična radnja, čudesna iscijeljenja na smrt ranjenih glavnih junaka, najblaže rečeno ležeran odnos prema montaži i slične karakteristike raznoraznih hongkonško-filipinskih ramboida koje su komercijalnoj kinematografiji Azije donijele onako lošu reputaciju. Ipak, možda zbog svršetka koji nije previše konvencionalan za svoje zapadne ekvivalente, i SUMRAK RATNIKA na jedvite jade zaslužuje prolaznu ocjenu, ali nikako preporuku za gledanje.