Kada holivudske producente optužuju kako svoje filmove prave imajući u vidu najniže strasti ljudskog roda, oni uvijek u svoju obranu mogu reći kako to kompenziraju štancanjem romantičnih komedija. Taj, gotovo oduvijek raširen, podžanr holivudske kinematografije ostaje sigurnom lukom kada nekom od šefova studija ponestane ideja. Romantične komedije su dušu dale za neinventivne "high concept" filmaše, a i ne zahtijevaju preveliki budžet (što obično ne ispadne tako zbog milijunskih honorara za razmažene zvjezdice). Mada bi profesionalni kritičari trebali iz dna duše prezirati takvo ziheraštvo, oni ipak to ne čine i često romantičnim komedijama gledaju kroz prste. Razlog je sličan onome kojeg sam spomenuo u recenziji za MALE ŽENE (v. DAFR9601.ZIP) - u ovom ciničnom desetljeću kojem caruju najniže strasti i najveće gadosti, malo romantike vraća vjeru u ljudsku dobrotu i radost življenja.
Iako po žanrovskoj odrednici DON JUAN DE MARCO spada u žanr romantičnih komedija, njegova zaplet ipak izbjegava uobičajene obrasce. Već na samom početku vidimo da naslovni junak (Depp), za razliku od većine sličnih filmova, nema seksualnih problema. Ali, to ne znači da nema drugih, i u namjeri da okonča život penje se na reklamni pano. U pomoć mu pristiže dr. Mickler (Brando), cijenjeni psihijatar koji ga nagovori da siđe i potom započinje njegovo liječenje na psihijatrijskoj klinici. Mladić tvrdi kako je on Don Juan de Marco, najveći svjetski ljubavnik. Liječnik mu, dakako, ne vjeruje, ali pristaje slušati njegovu životnu priču. S vremenom mladićeve fantazije postaju sve uvjerljivije, a ostarjeli psihijatar pronalazi novi poticaj svom odnosu sa suprugom (Dunaway).
Kao film sam po sebi, DON JUAN DE MARCO ne donosi ništa naročito novo. Iako mu nedostaje klasična ljubavna priča, ovo djelo debitanta Jeremyja Levena se čvrsto drži svih kanona romantične komedije. Malo vodnjikavog humora, erotika u nešto većim količinama (ipak ne takvim da ugrozi komercijalno nužni "PG-13" status) i obavezni happy end - sve to nije razlog da se ovaj film pogleda. Pravi razlog su, dakako, glumačke veličine u glavnim ulogama - mladi i komercijalno potcijenjeni Depp te ostarjeli, ali još uvijek vitalni Brando. Depp je pokazao kako se može ostati seks-simbolom generacije X a da se koristi danas gotovo napušteni model "Mr. Nice Guya". Brando je, s druge strane, dao dozu dostojanstva ulozi koja bi kod svakog drugog glumca dovela do tragikomično-posprdnih efekata. I to su, manje-više, svi aduti DON JUANA. Da su autori bili malo ambiciozniji, malo bi se više pozabavili navlaš dotaknutim motivom odnosa stvarnosti i mašte. Ali, ne moramo ih osuđivati što to nisu učinili - uostalom, ovaj film postiže svoje terapeutske ciljeve.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos