GOLDENEYE
Ciklus filmova o Jamesu Bondu nije samo najdugovječniji serijal u povijesti sedme umjetnosti, nego se može bez imalo ustručavanja nazvati jednim od najvećih fenomena popularne kulture, barem u ovom stoljeću. I kao što sa svim takvim fenomenima biva, oni imaju svoje uspone i padove, što je, s obzirom na Bondovo trajanje od gotovo tri i pol desetljeća, bilo više nego razumljivo. I dok je prva kriza, izazvana odlaskom nenadmašnog Seana Conneryja krajem 60-tih još nekako i prebrođena, dotle je kraj 80-tih mnogima značio i definitivno gašenje priče o Jamesu Bondu. Ostarjelog Rogera Moorea je u naslovnoj ulozi zamijenio Timothy Dalton, šekspirijanski karakterni glumac kojemu je to pasalo isto kao i Radi Šerbedžiji uloga u ŽIKINOJ DINASTIJI. Rezultat - DAH SMRTI (1987) i DOZVOLA ZA UBIJANJE (1989) - nije po svojoj katastrofalnosti premašio besmisao U TAJNOJ SLUŽBI NJENOG VELIČANSTVA (1969), ali i to je bilo dovoljno producentima da sve dalje planove stave u ladicu. Ljubitelja Bonda su morali čekati gotovo šest godina, a oni hrvatski čak nešto duže zbog spora oko distribucije.
Najnoviji Bond svoj prolog ima u danima hladnog rata - James Bond, kojeg sada tumači irski glumac Pierce Brosnan, sabotira sovjetsku tvornicu kemijskog oružja, i tom prilikom mu pogine kolega agent 006 Alec Trevelyan (Bean). Kao što to sugerira špica u kojoj se ruše Lenjinovi spomenici, hladni rat završava i deset godina kasnije Bond se nalazi u novoj misiji za kraljicu i domovinu. Netko je, naime, prvo ukrao francuski superhelikopter, a potom poubijao sve osoblje u ruskoj supertajnoj bazi u Sibiru. Britanska tajna služba otkrije da se tu nešto gadno kuha i šalje svog najboljeg agenta u St. Petersburg. Tamo će mu jedini trag do sabotera pružiti Natalija Siminova (Scorupco), programerka koja je preživjela masakr u bazi. Ubrzo će Bond sa užasom shvatiti kako iza svega stoji upravo njegov sudrug Trevelyan, koji ne samo da je živ, nego ima i neke neraščišćene račune s britanskom državom.
Najnovije poglavlje u sagi o Bondu ima manje-više sve neophodne sastojke za klasičan Bond. Tu su egzotične lokacije, zamamne ljepotice, nešto humora, superspektakularne akcijske sekvence i dugo pamtljiva uvodna pjesma. Ali, zato ZLATNO OKO podbacuje u manje-više svemu ostalomu. Prije svega, u zapletu. Iako su se producenti svim silama uprli da ovaj film prikažu kao prilagođavanje posthladnoratovskim trendovima, cijeli film ne može sakriti gotovo sadističko likovanje zbog pobjede nad nekadašnjim "carstvom zla". I, dakako, kao negativci su ponovno odabrani Rusi, nesposobni, osiromašeni, poniženi i nimalo prijeteći - ali sasvim pogodni kao topovsko meso za branitelje slobodnog svijeta. Kao da se zaboravilo da su najbolji Bondovi bili oni koji su kao glavne negativce imali luđake kojima nije trebala nikakva ideologija ili država da na račun ovog prave jedan novi, ljepši i pravedniji svijet (a slučaj Shoka Asahare i njegovih nestašluka u tokijskom metrou pokazuje da takvih ne nedostaje u stvarnom životu).
Da stvar bude gora, scenaristi su, u nastojanju da se što više prilagode novim okolnostima, silovali bondovsku ikonografiju s kanonima "politically correct" ideologije. Tako je Bondov šef "M" postala žena koja koristi svaku priliku da ga naziva "mizoginistom i dinosaurom", a svoj je danak uzeo i povijesni revizionizam (reference na Bleiburg će sasvim sigurno imati odjeka među hrvatskom publikom). Uz scenarističke preinake, valja komentirati i onaj najvažniji otklon od nekadašnjih Bondova - izbor glavnog glumca. Brosnan, koji je još 1987. trebao preuzeti mjesto Rogera Moorea (bio je spriječen ugovorom za seriju REMINGTON STEELE), doista funkcionira kao uvjerljiv Bond i sa svojim bonvivanskim šarmom uspijeva u onome što je za ukočenog Timothyja Daltona bilo nesavladiv problem.
Ali, to ipak nije dovoljno da bi ZLATNO OKO bilo izuzetan film. Suviše naivan (pogotovo u početnoj sekvenci, koja će nasmijati svakog tko se sjeća ijednog slova školskih udžbenika fizike) da bi mogao funkcionirati kao tipična visokobudžetna akcijada, a suviše ozbiljan da bi bio efektna samoparodija (poput više nego šarmantnih zafrkancija sa Rogerom Mooreom u 70-tim), ZLATNO OKO udahnjuje nešto malo života umrtvljenoj legendi, i to je vjerojatno jedini razlog zbog čega treba dobiti prolaznu ocjenu.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos