PAKLENA IGRA

BRAINSCAN

• uloge: Edward Furlong, Frank Langella, T. Ryder Smith, Amy Hargreaves, Jamie Marsh
• glazba: George S. Clinton
• scenarij: Andrew Kevin Walker (sinopsis: Brian Owens)
• režija: John Flynn
• proizvodnja: The Summit Group, SAD, 1994.
• distribucija: VEM
• trajanje: 95 '

Prateći suvremenu holivudsku produkciju i pripadajuće joj trendove, ne možemo ne zabilježiti kako je tvornica snova informatičku revoluciju dočekala na nož. Jednostavno je nemoguće prisjetiti se ijednoga ostvarenja koje je kompjutere i uz njih vezanu supkulturu prikazivala makar s najbljeđim simpatijama. Naprotiv, kompjuteri su ili sami izvor sveg zla na svijetu (TERMINATOR) ili opasno sredstvo u rukama svemoćnih zlikovaca (THE NET). No, PAKLENA IGRA, niskobudžetni film Johna Flynna, nastojeći ponovno udahnuti život u devedestim posustalom žanru horora, u stanju je pažljivijem promatraču dati odgovor na pitanje zbog čega su za Hollywood čipovi simbol zla.

Naime, ovaj film kao temu ili, bolje rečeno, metu ima kompjuterske video-igre. Šesnaestogodišnjem Michaelu (Furlong), kojeg muči vlastita obogaljenost i gubitak majke, one su idealno sredstvo za bijeg od stvarnosti. No, kada iz oglasa u horor-magazinu FANGORIA naruči igru pod nazivom "Brainscan", dobit će više nego što je očekivao. Naime, ta horor-avantura s CD-ROM-a ima hipnotičke sposobnosti kojima omogućava igraču da uđe u novu realnost. U njoj Michael izvrsno odigra ulogu okrutnog serijskog ubojice. Ali, kada se Michael probudi čekaju ga vijesti o krvavim ubojstvima u susjedstvu. Nije mu teško da zbroji dva i dva te shvati kako nije uopće nije igrao nikakvu igru, nego stvarno masakrirao ljude.

Razlog zbog kojeg Hollywood mrzi Silikonsku dolinu leži u strahu od toga da digitalna iluzija, koju najbolje oličavaju upravo interaktivne igre, definitivno baci u otpad iluziju s velikog platna. Stoga PAKLENA IGRA vjerojatno neće biti posljednji film koji će ih pokazivati kao uzrok mentalne bolesti, zločina, ovisnosti i svakojakog drugog društvenog zla. U međuvremenu se moramo zadovoljiti s Flynnovim pristupom temi, kojeg muči nesposobnost da se odluči snima li horor, dramu o odrastanju ili tinejdžersku komediju. Najgori je postupak prema likovima - osim Michaela, nijedan od njih nije najbolje profiliran, a neki, poput kompjuterskog zloduha Trickstera (Smith) ili djevojke Kim (Hargreaves) su jednostavno suvišni. Dojam dodatno kvari i posve neprimjerena glazbena podloga, u kojoj dominira heavy metal - glazba koja bi u devedesetima poslužila kao satanističko-kompjuteraški izvor zla bi vjerojatnije pripadala techno-strujanjima. No, ni prema ovom filmu ne treba biti previše strog - ipak se on kao prvi dotakao jedne teme koja bi kasnije mogla biti izvorom kvalitetnih ostvarenja.