POSLJEDNJI LET

FINAL APPROACH

• uloge: James B. Sikking, Hector Elizondo, Madolyn Smith, Kevin McCarthy
• scenarij: Gerald Laurence, Eric Steven Stahl
• režija: Eric Steven Stahl
• proizvodnja: International Release Company, SAD, 1991.
• distribucija: UCD
• trajanje: 91'

"Ne sudi o knjizi po koricama" je poslovica koju bi nakon gledanja ovog filma trebalo primijeniti na video-kazete. Naime, po onome što može vidjeti na polici, POSLJEDNJI LET trebao je biti napeti SF akcijski triler, a posebnu draž mu je trebala dati čnjenica što, kako tvrdi reklama na korici, predstavlja "prvi film sniman digitalnom tehnikom" (kao da nitko nije čuo za TRON iz 1982.). No, opreznijem bi gledatelju bilo sumnjivo već to što se u glavnoj ulozi nalazi James B. Sikking, epizodni glumac koji baš i nije stvoren za akcijsku zvijezdu.

Glavni je junak Jason Haley (Sikking), pukovnik američkog zrakoplovstva koji je preživio pad svog nevidljivog aviona na supertajnoj misiji. Pad je ostavio ozbiljne posljedice, jer se Haley ne sjeća ničega, čak ni svog imena i jedina mu je šansa da povrati pamćenje terapijska seansa kod psihijatra dr. Gottlieba (Elizondo). No, kako vrijeme odmiče, tako Haley počinje sumjati da njegov sugovornik uopće nije psihijatar nego strani obavještajac sa zadatkom da iz njega izmuze podatke. Na kraju će se ispostaviti da je istina još strašnija.

Iz gore navedenog bi se lako dalo zaključiti da se najveći dio radnje odvija u jednoj jedinoj sobi. Teško da bi se tu našlo mjesta za neku spektakularnu akciju. Otkuda onda digitalni efekti? Pa, film je nekako trebao dobiti standardni format od 90 minuta, pa su u njega ubačeni dosadni i beskrajno ponavljajući Haleyevi flashbackovi garnirani nekakvom digitalnom grafikom koju je moglo napraviti dijete na prastarom Commodore VIC 20. No, i to neinventivnim autorima nije bilo dosta pa su, valjda radi uštede, u filmu posudili kadrove iz dokumentarnog filma koje je Zrakoplovstva bilo napravilo o špijunskom avionu SR-71A.

Cijela ova nesreća od filma ne bi imala nikakve veze sa SF-om da nije završnog obrata, ali se stječe dojam da je umjesto cjelovečernjeg maltretiranja gledatelj to mogao komotnije konzumirati u 20-minutnoj epizodi ZONE SUMRAKA. Ukratko, film za gubljenje vremena.