Za svakog pravovjernog snoba-kritičara koji, na primjer, u nebesa diže Ruićevu NAUSIKAJU, ime Paula Verhoevena bi se trebalo naći visoko plasirano na "Indexu autorum prohibitorum". Razlog za to nije toliko u konstanti koja se provlači kroz cjelokupni Verhoevenov opus - inzistiranju na naturalističkom prikazu seksa i nasilja - koliko u tome što Verhoeven u svemu tome očito uživa. U svemu je tome Verhoeven, pogotovo u filmovima snimanim tokom ultraliberalnih i hedonističkih 70-tih u rodnoj Nizozemskoj, bio sličan nekim filmašima bivše Jugoslavije koji su nedostatak talenta nastojali kompenzirati jeftinim komercijalnim efektima (ime Lordana Zafranovića prvo pada na pamet). Ali, to nije bila jedina Verhoevenova karakteristika - on je isto tako znao cijelu formulu ŠŠŠ (ševa, šora, šega) spretno upakirati u celofan brze i uzbudljive priče. Za njegova se djela može reći da su odvratna i amoralna, ali nikada dosadna. Toga je svjestan postao i Hollywood, pa mu je nakon dva uspješna izleta u SF-žanr (ROBOCOP i TOTALNI OPOZIV) povjerio snimanje trilera koji je morao razbiti tabue prikazivanja seksa u A-produkciji. Iako je scenarij Joe Eszterhasa imao rupa koliko i švicarski sir, Verhoevenovo majstorstvo, zajedno sa ubitačnim seksepilom Sharon Stone, učinio je svoje i SIROVE STRASTI su postale superhit.
Nakon što je scenarist Eszterhas bio dokazao svoj (anti)talent neuspjesima SLIVERA (1993) i JADEA (1995), a Verhoevenu nije uspjelo da prikupi novac za svoj omiljeni projekt o križarskim ratovima, obojici nije preostalo drugo nego da se ponovno udruže i šokiraju filmski svijet. Esterhasz je iz arhive izvadio scenarij kojega su godinama prije svi producenti držali nesnimljivim, i to iz jednostavnog razloga što nije mogao proći cenzuru. Verhoeven je stoga prilično hrabro odlučio, i na to uspio nagovoriti producente, da snime prvi film za koga se znalo da neće dobiti zeleno svjetlo dušobrižnika iz cenzorskog odbora. Koliko je taj pothvat rizičan, najbolje pokazuje činjenica kako nedavanje odgovarajućeg rejtinga povlači ograničenu distribuciju i zabrane u nekim zaostalijim dijelovima zemlje i svijeta (Irska).
O čemu je, dakle, riječ u SHOWGIRLS? Glavna je junakinja Nomi (Berkley), 21-godišnja djevojka bez prošlosti koja se zaputi u Las Vegas s namjerom da se probije kao plesačica. Nakon što već prve noći ostane bez ičega, pronalazi posao "plesačice" u noćnom klubu "Cheetah" gdje osim striptiza na bini mora raditi i "privatne plesove" u separeima. Na jednom od tih plesova je zapazi Crystal Connors (Gershon), zvijezda elitnog kluba "Stardust" koja joj organizira audiciju. Nakon dosta ponižavanja Nomi postaje dio ansambla za show u "Stardustu" i nastavlja svoj bezobzirni uspon prema vrhu, rastrgana između Crystal i njenog ljubavnika, šefa zabave Zacka (MacLachlan).
Prije premijere su svi zbog nevjerojatno skupe reklamne kampanje očekivali djelo koje će gledatelje ostaviti otvorenih usta. Poslije je film kritika zdušno sahranila, a publika ignorirala, tako da su pri hrvatskoj premijeri svi očekivali smeće. Istina je, kao i obično, negdje na sredini. Tako se može bez problema ustvrditi da je Verhoeven majstor složenih i vizualno atraktivnih sekvenci, bilo da je riječ o spektakularnim točkama kluba "Stardust", Nominom plesanju i "plesanju" u klubu "Cheetah" ili standardnoj sekvenci spolnog čina Zacka i Nomi. Ali, tim scenama nedostaje ono najbitnije - vezivno tkivo uvjerljive priče i likova. Upravo su likovi najtragičniji segment u filmu - gotovo su svi ili beskrajno antipatični ili beskrajno amoralni ili beskrajno glupi. To važi i za lik Nomi kojem početnica Elizabeth Berkley pokušava bez uspjeha udahnuti karizmu Sharon Stone. Da stvar bude gora, Esterhasz i dalje inzistira na tome da svoje scenarije uništi kako idiotskim replikama tako i još idiotskijim krajem. Tako naša heroina, koja je učinila sve da dokaže kako je hladna, proračunata i beskrupulozna kučka u posljednjih par minuta filma odjednom dobija napad poštenja i cijela se zgrada SHOWGIRLS raspada poput kule od karata. Iako SHOWGIRLS nije loš film, kod gledatelja će izazvati više neugode i razočaranja nego uzbuđenja. Ostaje nam, dakle, nadati se da je Verhoeven shvatio poruku i da će se okrenuti onome što mu stvarno leži - SF-filmovima.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos