Da budem iskren, jedan od motiva koji me je natjerao da se došetam do kina i potrošim novac na kartu bio je čisto humanitarne naravi. Naime, autori filma NAUSIKAJA - producenti Ruić i Željko Vukmirica - su u nastojanju da naprave prvi hrvatski privatni film bili prisiljeni ni manje ni više nego založiti vlastite kuće. Nekako mi je bilo grubo pri pomisli da bi netko mogao ostati bez krova nad glavom samo zato što mi se nije dalo gledati domaći film.
Dodatni razlog zbog kojeg sam mislio da bi bilo dobro otići pogledati NAUSIKAJU leži u izboru teme koja se bitno razlikuje od one u suvremenoj domaćoj produkciji. Dok svaki prosječni hrvatski film inspiraciju nalazi u sumornoj svakidašnjici, Ruićev scenaristički i režiserski prvijenac nas vodi u neka možda ne tako dobra, ali svakako stara vremena. Zagreb 1939. godine je simpatično mitteleuropsko mjestašce koje jedva da osjeća pritisak nadolazećeg globalnog klanja. U njemu glumu studira mladi Matija Remetin (Serdar) koji elegantno rješava stambeni problem. Naime, gazdarici Mariji Šlajner (Gaćešić-Livaković) se dogodilo da joj troje podstanara zaredom izaberu kuću kao mjesto samoubojstva. Zbog toga je sirota žena prisiljena svoju sobu iznajmiti mladom studentu besplatno. S time previše nije oduševljen policijski inspektor Stevović (Nadarević), koji sluti kako bi mladić mogao postati četvrti na popisu. No, mladić time nije smeten - nastojeći razotkriti misterij, biva opčinjen predivnom djevojkom iz susjedne kuće (Nekić), koju počinje zvati Nausikaja.
Scenarij je napisan po motivima djela Hansa Ewersa (1871-1943), njemačkog književnika koji je bio pionir suvremenog horora u toj zemlji. No, od horora, i uopće, od bilo kakvog ozbiljnijeg uzbuđenja u Ruićevom filmu jednostavno nema ništa. Umjesto toga imamo beskrajno duge i ponavljajuće kadrove zagrebačkih ulica i starinskog namještaja koje smjenjuju beskonačno dugi i bespotrebni razgovori među protagonistima. Ruić zna sasvim lijepo sklapati na trenutke i simpatične kadrove, ali njima je mjesto u nekom trominutnom glazbenom spotu. Naime, ovaj film ima jedan više nego ozbiljan problem - nedostatak smisla za filmski ritam. Nikakvog ritma nema i stječe se dojam da se Ruić ugleda na nekadašnje sovjetske autore filmova, koji su kvantitet predstavljali kvalitetu i kojima je standardno trajanje filma bilo 180 minuta. Doista je strpljenje vrlina koju je potrebno imati u velikim količinama da bi se NAUSIKAJA mogla odgledati od početka do kraja. Neki zlobnik bi primijetio kako je Ruić svoja višegodišnja i mučna nastojanja da snimi prvijenac nastojao prenijeti gledatelju. I, svakako, potpunio je zagubio nekakvu suvislu priču.
NAUSIKAJA onim što bi trebala biti - hororom - postaje tek na traju, i to na trenutak. U međuvremenu imamo nekoliko bedastih pokušaja komentara na tadašnju političku situaciju (slike kralja Aleksandra po uredima, simpatizeri komunista koje premlaćuju policajci s pjesničkim ambicijama, nacisti i njihovi zagrebački poklonici u obličju Nevena Čorka, Židovi u čekaonicama) - sve potpuno bespotrebno, jednako kao i zbunjujući završni kadrovi. Ni glumci se nisu baš previše pretrgli - Nadarević je imao bolje dane, a Nada Gaćešić-Livaković se nećka između rutine i šmiranja. Igor Serdar u glavnoj ulozi se trebao odlučiti prije snimanja glumi li purgera ili Dalmatinca, a ne da na pola filma bez uspjeha pokušava promijeniti naglasak.
I što na kraju reći? Zaplet filma je dobar - u najgorem slučaju bi dobili pristojni art-film (kakvim ga neki snobovski kritičari sada već nazivaju), ali je za bilo što osim tragedije trebao bolji režiser, scenarist, a po svemu sudeći i glumci. Jedino zbog mladosti i entuzijazma autora ovog filma NAUSIKAJA ima sreću da nije dobila najgoru moguću ocjenu.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos