LA REINE MARGOT
Claude Berri, kojeg su neki od naših gledatelja možda upoznali kao scenarista i režisera GERMINALA, socrealističkog francuskog spektakla nastalog po predlošku Emilea Zole, ponovno se, ovaj put u ulozi producenta, dohvatio još jednog književnog klasika na kojeg je potrošio milijune. Za predložak je uzet roman Alexandrea Dumasa (1803-1870), izuzetno plodnog pisca iz razdoblja romantizma čiji su povijesno-pustolovni romani kao GROF MONTE CHRISTO i TRI MUŠKETIRA vrlo često služili kao inspiracija filmašima. No, KRALJICA MARGOT je dosada bila ekranizirana samo jednom - godine 1954. kada je u filmu Jeana Drevillea glumio Louis de Funes.
Razlog zašto filmaši nisu bili previše oduševljeni s tim Dumasovim predloškom se lako može naslutiti s obzirom da zaplet nije oličenje optimizma i vedrine. Francuskom u drugoj polovici 16. stoljeća bjesni krvavi rat između katolika i protestanata, prekidan povremenim primirjima i sporazumima koji ne vrijede papira na kojemu su napisani. Najozbiljniji pokušaj nacionalnog pomirenja predstavlja vjenčanje katoličke princeze Margot (Adjani) i Henrija, protestantskog kralja Navarre (Auteuil). No, okrutna kraljica-majka Catarina di Medici (Lisi) nije oduševljena utjecajem koji vođa protestanata, admiral Coligny (Brialy), ima na mladog kralja Charlesa IX (Anglade), pa koristi njegovo prisutstvo na vjenčanju kako bi organizirala atentat. Atentat ne uspijeva te je u strahu od osvete nekoliko tisuća Colignyjevih pristaša Catarina prisiljena problem riješiti mnogo sirovijom akcijom koja će u povijesti ostati upamćena kao Bartolomejska noć.
KRALJICA MARGOT jasno pokazuje kako je Dumasov književni opus takve prirode da je u stanju dati predložak za posve različite filmove. Većina bi njegovo ime asocirala s romantičnim pustolovinama, dok je Berri krenuo sasvim drugim putem. Tako smo umjesto raskošnog dočaravanja davno iščezle povijesne epohe dobili naturalistički prikaz sive svakodnevnice prljavih ulica, a na dvoru umjesto glamoura imamo incest, seksualne perverzije, bračnu nevjeru, nasilje, trovanja i beskrajne spletke. Jedinu novost u toj žalosnoj svakodnevnici predstavlja povremeni genocid ili umiranje u najgorim mukama. Čak je i glavna junakinja - još uvijek izuzetno privlačna Isabelle Adjani - umjesto kao romantična heroina prikazana kao zadnja ulična drolja i postupci su joj više motivirani požudom nego nekom plemenitošću. Najpozitivniji i možda najživotniji od svih likova je Henri Navarski, koji usprkos svih svojih ljudskih slabosti najpragmatičniji. Šteta je što film nije dao kakav-takav povijesni epilog svih tih žalosnih događaja, ali i ovako fim traje gotovo tri sata i vjerojatnije je da bi za tako nešto bio primjereniji medij mini-serije.
Ostaje pitanje zašto je film uopće snimljen. Angažiranje Gorana Bregovića za pisanje glazbe (uz obilato posuđivanje melosa naroda bivše Jugoslavije) sugerira kako je kroz povijesni prikaz vjerskih sukoba i genocida u Francuskoj 16. stoljeća autor pokušao dati kakav-takav komentar na zbivanja koja posljednjih pet-šest godina muče ove žalosne meridijane. Na žalost, rješenje tih problema koje je sugerirano - prijateljstvo pripadnika zaraćenih strana - ne uspijeva preživjeti putovanje kroz bespuća povijesne zbiljnosti i sve završava beznandnom "Boro i Ramiz" patetikom. Dojmu beznadnosti znatno pridonose i sivi tonovi fotografije Philippea Rousselota, za koju je isti dobio "Cesar", francuski ekvivalent "Oscara".
Ukratko, KRALJICA MARGOT je impresivan film, ali je svejedno uz malo više dramaturške obrade mogao biti mnogo bolji.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos