Sasvim sigurno ne najspektakularniji, a možda ni najbolji, ali u svakom slučaju najzanimljiviji novitet u domaćim videotekama predstavlja EL MARIACHI, kultni film meksičko-američkog režisera Roberta Rodrigueza. Razlog zbog čega je ovo ostvarenje dobilo kult-status nije toliko u nekoj posebnoj kvaliteti, koliko u fascinatnoj priči o tome kako je snimljen. Naime, godine 1991. je mladi Rodriguez bio nitko i ništa, potpuni amater koji je od opreme imao jeftinu filmsku kameru. Da bi mogao snimiti film, pristao je da za par tisuća dolara bude ljudski zamorac u pokusima s lijekom za smanjenje kolesterola. Veći dio scenarija je napisao je zaključan u laboratoriju, a za kolegu-zamorca Carlosa Gallarda je naknadno angažirao za naslovnu ulogu. U ostalim su se ulogama našli Rodriguezova rodbina i prijatelji, kao i ljudi s ulice koje bi slučajno pokupio i stavio pred kameru. Rodriguez je osim scenarista i režisera, preuzeo i ulogu montažera, producenta, ton-majstora i stručnjaka za specijalne efekte, a jedini razlog zašto nije glumio bio je u tome što je netko morao držati kameru. Budžet filma je iznosio 7000 US$ - približno pet tisućiti dio prosječne cijene nekog holivudskog hita - i Rodriguez se nadao da će u najboljem slučaju uspjeti vratiti novac na meksičkom video-tržištu. No, EL MARIACHI se nekako uspio prošvercati na par festivala niskobudžetnog filma, tamo su ga zapazili producenti Columbije i... ostalo je legenda.
Radnja se odvija u meksičkom pograničnom gradu u koji, stjecajem okolnosti, dolaze dva čovjeka s gitarom odjevena u crno. Prvi je Azul (Martinez), bešćutni ubojica koji se namjerava osvetiti Mocu (Marquardt), lokalnom narko-moćniku koji ga je pokušao likvidirati u zatvoru. Drugi je El Mariachi (Gallardo), skromni pjevač meksičkih narodnjaka koji namjerava nastaviti obiteljsku tradiciju. Naravno, Mocove gorile zamijene njih dvojicu i siroti El Mariachi se, ni kriv ni dužan, mora boriti za goli život. Utočište mu pruža lijepa Domino (Gomez), vlasnica kafića za koju se ispostavi da je Mocova ljubavnica.
Jedan od razloga zbog kojih je Rodriguez doživio kult-status vjerojatno je taj što je njegov film postao simbolom trijumfa snalažljivosti i duha nad multimilijunskom arogancijom holivudskih producenata. Naime, kada se u obzir uzmu sredstva s kojima je radio Rodriguez, ostajemo otvorenih usta pri pogledu na dinamični akcioni film prepun sjajnih vizualnih rješenja i sekvenci koje kao da su ispale iz remek-djela Sama Peckinpaha i Johna Wooa. Upravo to - sposobnost da film dobije specifični polunadrealistički ugođaj, poput kultnih hongkonških akcijada, a da opet ostane prepoznatljivo meksički po svom duhu (neki su kritičari zbog toga film pomalo posprdno nazvali "kukuruku fu") jest svjedočanstvo o velikom Rodriguezovom talentu.
To, dakako, ne znači da je Rodriguez instant-genije niti da bi ovo ostvarenje trebalo ući u izbor 100 najboljih filmova ikada snimljenih. Priča nije baš najčišća, dijalozi nisu previše ispolirani i upravo se u tome vidi koliko je Rodriguez različit od jedne druge instant-zvijezde niskobudžetnog filma - Quentina Tarantina. Naime, Rodriguez je i sam film snimio bez zvuka, da bi naknadno nasinkronizirao pomoću kazetofona u kućnoj radinosti, što svjedoči kako je on autor prije svega zainteresiran za vizualnu formu, a manje za tonski sadržaj. Tarantino, kojemu su najveća vrijednost upravo dijalozi, zamijetio je upravo to kod Rodrigueza i iskoristio njegovu komplementarnost da zajedno započnu karijeru kao jedan od najjačih scenarističko-režiserskih tandema suvremenog Hollywooda. Tako mu je pomogao da za nastavak ovog filma, DESPERADO, angažira zvijezdu Antonia Banderasa i osigura tisuću puta veći budžet. Rodriguez je danas tako najprodornija holivudska nada, s tri filma snimljena prošle godine (DESPERADO, FOUR ROOMS i FROM DUSK TILL DAWN) koja bi svaki filmofil trebao s nestrpljenjem očekivati u hrvatskim kinima.
Ukratko, EL MARIACHI je zbilja fascinantan film, ali je njegova vrijednost prije svega u tome što nas upoznaje s jednim velikim talentom čije vrijeme tek dolazi.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos