LOVINA

THE HUNTED

• uloge: Christopher Lambert, John Lone, Joan Chen, Yoshio Harada, Yoko Shimada
• glazba: Motofumi Yamaguchi
• scenarij: J.F. Lawton
• režija: J.F. Lawton
• proizvodnja: Universal, SAD, 1995.
• trajanje: 105 '

To što se u glavnim ulogama nekog filma nalaze Lambert, Lone i Joan Chen bi samo po sebi trebalo biti nimalo povoljan predznak njegove kvalitete. Naime, sve troje glumaca su imali svojih pet minuta da se potvrde kao vrhunske zvijezde i onda tu svoju priliku trajno uprskali izborom idiotskih projekata. Lambertov je slučaj najtragičniji, jer je taj nekadašnji superjunak postao vlastita karikatura koja se više pamti po suvremenom smeću nego po ranim uspjesima. Razlog za to je vjerojatno u toem što je previše mlad i lijep da bi se okušao u karakternim ulogama, a s druge mu strane nedostaje karizma da bi glumio protagoniste. Karizme, s druge strane, ne nedostaje Johnu Loneu, ali ona je razlogom što je nakon briljantnog uspjeha u GODINI ZMAJA pretplaćen na karikaturalne uloge orijentalnih negativaca. Što se Joan Chen tiče, nakon što se svima uspjela popeti na glavu svojim piskutavim glasićem u TWIN PEAKSU, i ona je ostala robom stereotipa istočnjačke femme fatale.

Upravo je femme fatale koju glumi Chenova razlogom što Paul Racine (Lambert), američki biznismen u Japanu, postaje naslovnim predmetom filma. Kratkotrajna romansa biva prekinuta okrutnim ubojstvom koje počini Kinjo (Lone), vođa klana ninji. Na svoju veliku nesreću, Racine je dotičnome bio vidio lice i time sebi potpisao smrtnu presudu. Jedina nada progonjenom Amerikancu ostaje Takeda (Harada), majstor borilačkih vještina i vođa samurajskog klana koji je s ninjama zakrvljen stotinama godina.

Kritika je LOVINU sasjekla na komadiće, a većina gledatelja će se s njom složiti. Glavna atrakcija filma trebale su biti borilačke vještine, a isto tako i zapadnom gledatelju još uvijek egzotični svijet Japana sa stoljetnim tradicijama samuraja i ninji. U tom pogledu film funkcionira sjajno, s dosta realizma (glumci uistinu govore japanski, za razliku od većine sličnih holivudskih proizvoda) i komentara na suvremenu svakidašnjicu. To važi i za scene borbi, u kojima se Lawton iskazuje kao veliki poklonik japanskih samurajskih filmova (kojima u jednoj sceni odaje i nedvosmislen hommage) u kojima je okršaj trajao par sekundi, a ne pola sata kao u ROCKYJU i sličnim bedastoćama.

Ali, Lawton je katastrofalno fulao u stvaranju likova. Scenarij uopće nije trebao nekakvog zapadnjaka kojeg će pozitivci sa sobom vući kao vreću kamenja, i koji će svoj smisao pronaći tek u završnom obračunu s negativcima. Čak su i likovi kontemplativnih istočnjačkih majstora ubijanja prikazani kao nimalo racionalniji i neskloniji frustracijama od zapadnjaka, što je film učinilo prilično neuvjerljivim. Tu je, dakako, i Lambert koji je jednako iritantan kao bespomoćna žrtva na početku i kao superheroj na kraju. Ipak, zahvaljujući prije svega korektnoj tehničkoj izvedbi ovo ostvarenje ipak nije ispalo onako loše kao što su se mnogi pribojavali.

Ukratko, film koji nije tragedija propustiti.