Robert Rodriguez, najnoviji holivudski vunderkind imao je više sreće s hrvatskim distributerima od svojeg prijatelja i pokrovitelja Tarantina. Vlasnici videorekordera su njegov jeftini, ali kultni prvijenac EL MARIACHI ipak imali prilike vidjeti prije premijere visokobudžetnog i razvikanog DESPERADA. Djelomični razlog tome predstavlja činjenica da je riječ o jednom te istom distributeru - agilnom Continental Filmu koji je pametno prvi film iskoristio u svrhu kino-promocije potonjeg, što je prilično rijedak slučaj da se izlazi u susret filmofilima.
DESPERADO je prilično neobičan film po tome što se istovremeno može nazvati i nastavkom i remakeom EL MARIACHIJA. U prvom dijelu glavni je junak bio mladi pjevač narodnjaka u potrazi za poslom, kojemu je kutija za gitaru na vrat navukla narko-ubojice. U drugom dijelu taj isti junak i dalje nosi kutiju, ali više u njoj nije nedužno glazbalo; tamo se nalazi pravi mali arsenal oružja. Naš junak i dalje jezdi meksičkim cestama, ali više ne traži posao nego narko-lordove koje drži odgovornim za smrt svoje voljene i za osakaćivanje ruke kojim mu je završena glazbena karijera. I, ono što je mnogima najvažnije, više ga ne glumi Rodriguezov prijatelj Carlos Gallardo nego superzvijezda Antonio Banderas, na čiji je honorar vjerojatno otišao najveći dio sedam milijuna US$ filmskog budžeta.
Radnja je, naravno, i dalje smještena u polu-medmeksovsku atmosferu meksičkih pograničnih gradova kojima caruju narko-magnati i njihove armije ubojica. El Mariachi ovaj put nije sam; u potrazi za Buchom (De Almeida), jednim od narko-lordova, pomaže mu prijatelj - brbljavi Gringo (Buscemi), ali će ključnu ulogu u svemu imati fatalna crnka Carolina (Hayek), vlasnica knjižare za koju se na kraju ispostavi kako je Buchova tiha patnja. No, to nije jedino iznenađenje koje čeka kako gledatelje, tako i junake na velikom platnu.
Kada je rečeno da nije jasno da li se DESPERADO može shvatiti kao remake ili kao nastavak Rodriguezovog kult-ostvarenja, to za sobom može povući prilično neugodnu optužbu za nedostatak originalnosti. Naime, više je nego jasno da je Rodriguez iz vlastitog filma pokupio većinu kako vizualnih, tako i scenarističkih elemenata (negativac, femme fatale, ubojica) tako da je zbilja teško izbjeći osjećaju da je DESPERADO ništa drugo do EL MARIACHI snimljen s velikim zvijezdama i velikim budžetom. Možda se upravo u tome krije razlog zašto neumitne usporedbe prva dva dijela zamišljene Rodriguezove trilogije (navodno Rodriguez sprema treći film o mariachima, EL RODRIGUEZ) ipak prednost daju debitantskom ostvarenju, jer je ono bilo nezagađeno holivudskim kanonima i mnogim propustima se gledalo kroz prste.
No, sve ovo ipak ne bi trebalo nekoga tko nije gledao navesti na zaključak kako je DESPERADO loš film. Naprotiv, Rodriguez doista zna režirati vrhunske akcijske sekvence i to na takav način da u nadrealistički oružani obračuni usprkos desetina mrtvih i plivanja u krvi predstavljaju vizualni užitak dostojan majstora kao što su Sam Peckinpah i John Woo. Naravno, tu nije samo akcija nego i sjajan Rodriguezov smisao za crni humor, u tradiciji još jednog latinske filmske veličine - besmrtnog Sergia Leonea. Na žalost, Rodriguez nije na scenarij obratio toliku pažnju, da je zbilja šteta što njegov prijatelj Tarantino nije u ovom filmu sudjelovao više od male epizodne uloge. Također, niti casting nije bio baš najbolje pogođen - Banderas sa tonama šminke koja bi mu trebala potamniti kožu izgleda poput bijelog crnačkog imitatora u vodvilju 20-tih godina. Rodriguez je trebao imati više hrabrosti i u glavnoj ulozi ostaviti Gallarda, kojemu je ovdje, kao i još nekim glumcima iz EL MARIACHIJA, dodijelio manje uloge.
No, ipak ne treba biti previše strog prema DESPERADU. Riječ je o ostvarenju koje odaje veliki talent svog autora i čije gledanje predstavlja praznik za svakog ljubitelja filma.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos