LJUBAVNA UCJENA

JADE

• uloge: David Caruso, Linda Fiorentino, Chazz Palminteri, Richard Crenna, Michael Biehn, Donna Murphy, Ken King, Holt McCallany, David Hunt, Angie Everhart, Kevin Tighe, Jay Jacobus
• scenografija: Alex Tavoularis
• kostimografija: Marilyn Vance-Straker
• fotografija: Andrzej Bartkowiak
• montaža: Augie Hess
• glazba: James Horner
• scenarij: Joe Eszterhas
• režija: William Friedkin
• proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 1995.
• distribucija: Kinematografi Zagreb
• trajanje: 95 '

Prošla je godina označila definitivan krah cijelog podžanra na spomen čijeg imena većini filmofila dolazi do štucanja. Riječ je, dakako, o "erotskom trileru", odnosno ostvarenjima čiji su uzor SIROVE STRASTI, film koji je 1992. izbacio Sharon Stone i uveo nove standarde u prikazivanju seksa u visokobudžetnim holivudskim produkcijama. Taj je film donio veliku zaradu svojim tvorcima, ali i slavu scenaristu Joe Eszterhasu, koji otada svoje radove neće nuditi za cijenu manju od četiri milijuna dolara. No, kako stvari stoje, izgleda da će Eszterhas ubuduće morati ili promijeniti stil svojih radova ili smanjiti njihovu cijenu jer su dva proizvoda po njegovom predlošku i, u skladu s njegovim renomeom, ispunjena erotikom - Verhoevenov SHOWGIRLS i Fridkienov JADE - neslavno propala na američkim kino-blagajnama.

Kao i u mnogim Eszterhasovim djelima, radnja je smještena u San Francisco. Milijarder s dobrim političkim vezama je pronađen izmasakriran u svojoj kući. Istraga je povjerena Davidu Corelliju (Caruso), javnom tužitelju koji ubrzo pronalazi izuzetno "vruće" fotografije na kojima se nalazi nitko drugi do guverner Kalifornije (Crenna). No, pravi problemi dolaze tek onda kada se kao prvoosumnjičena pojavi Katrina Gavin (Fiorentino), privlačna psihijatrica s kojom je Corelli svojevremeno imao vezu. Katrina je sada udana za uspješnog odvjetnika i Davidovog prijatelja Matta (Palminteri).

U mnogo čemu JADE, kojeg su naši distributeri (djelomično s pravom) preveli kao LJUBAVNU UCJENU, predstavlja klasični primjer "high concept" trilera, kojeg su producenti napravili prilično ziheraški uzimajući poznata imena uvjereni da će oni u interakciji napraviti još jedan stroj za pravljenje novca. Uz već spomenutog Eszterhasa, tu se našla i Linda Fiorentino, glumica koja je bljesnula u kultnom, ali po mom skromnom sudu ipak malo precijenjenom film noireu LAST SEDUCTION (kod nas prevednom kao KOBNE STRASTI). Izbor Linde Fiorentino kao glavne glumice bio je ispravan, iako ta glumica i nije baš previše privlačna niti bi mogla služiti kao oličenje seksepila poput Sharon Stone ili nekih drugih femme fatale. No, zato je Linda Fiorentino prilično dobra kao karakterna glumica koja je u stanju uvjerljivo prikazati jedan složeni lik. Ostali glumci su u sjeni Linde Fiorentino. On njih bi najzvučnije ime trebao biti David Caruso, riđokosi karakterni glumac koji je svoje zvjezdane trenutke doživio u kultnoj policijskoj TV-seriji NYPD BLUE (koju će HRT, naravno, prikazati na Sveto Nigdarjevo). Ovdje je prilično bezličan, slično kao i njegov italoamerički kolega Chazz Palminteri. Filmofile svojim preglumljivanjem živcira Michael Biehn (kaplar Hicks iz ALIENSA) koji kao da ne može glumiti negativca a da ne ispadne psihopat.

No, gluma je u ovom filmu ipak bila u drugom planu pred vizualnim atrakcijama. Izbor Williama Friedkina za režisera bio je više nego ispravan. Taj režiser, usprkos tome što je prije četvrt stoljeća dobio "Oscara" za FRANCUSKU VEZU, već dugo vremena nije u milosti kritičara koji ga često napadaju kao foliranta koji svoje uspjehe više duguje senzacionalističkim predlošcima nego originalnom talentu. To je, dakako, ipak malo pretjerana tvrdnja, jer sumnjam da itko u suvremenom Hollywoodu zna režirati uzbudljive jurnjave automobila od Williama Friedkina (što osim spomenute FRANCUSKE VEZE, dokazuje i neopravdano potcijenjen ŽIVJETI I UMRIJETI U L.A.). Vrhunske akcije ima i ovdje, ali Friedkinu valja odati priznanje i zbog snalaženja u mnogo "mirnijim" scenama, kao što je na primjer, uvodna sekvenca - pravi praznik za oči i sjajna interakcija scenografa i fotografije. Friedkin se relativno dobro snalazi i u erotskim scenama, koje se po prvi put i kvalitetom, a ne samo kvantitetom, razlikuju od videospotovskih standarda visokobudžetnog erotskog trilera. Dakle, JADE je uistinu dobro snimljen film i sigurno bi zaslužio natprosječne ocjene da nema onoga što je već davno neizlječiva bolest holivudskog trilera - očajni deus ex machina završetak, koji je tako predvidljiv, a opet neuvjerljiv da JADE izgleda poput veličanstvene građevine kojoj je netko minut pred otvaranja minirao temelje.