NJEZINO TIJELO KAO DOKAZ

BODY OF EVIDENCE

• uloge: Madonna, Willem Dafoe, Joe Mantegna, Anne Archer, Julianne Moore, Mark Rolston, Juergen Prochnow, Frank Langella
• scenografija: Victoria Paul
• kostimografija: Susan Becker
• fotografija: Douglas Milsome
• montaža: Thom Noble
• glazba: Graeme Revell
• scenarij: Brad Mirman
• režija: Ulrich Edel
• proizvodnja: Dino De Laurentiis, Njemačka/SAD, 1993.
• distribucija: Europa Video trajanje: 96 '

Jednom sam već spomenuo kako većina filmskih kritičara u svijetu gaji patološku mržnju prema Sharon Stone, koja datira od njenog filma SIROVE STRASTI. S vremenom postaje jasnije da razlog tome nije niti u Sharon Stone, niti u kvaliteti njenih filmova, nego da se sve da objasniti činjenicom da je taj visokobudžetni erotski triler izazvao poplavu bezuspješnih niskobudžetnih imitacija, čiji je zaštitni znak ocvala "Playboyeva" ljepotica Shannon Tweed. No, prije nego što su slični proizvodi zasuli videoteke, imali smo prilike vidjeti i neka visokobudžetna ostvarenja na tragu SIROVIH STRASTI.

Radnja jednog od njih, pod nazivom NJEZINO TIJELO KAO DOKAZ, počinje kada ostarjeli bogataš umre nakon žestokog hompa-cumpanja s privlačnom ljubavnicom Rebeccom Carlson (Madonna). Promoćurni tužitelj (Mantegna) skuži da starina nije umro slučajno, nego da ga je ljubavnica seksom i kokainom izmorila na smrt zbog milijunskog nasljedstva. Dotična kao branitelja uzima Franka Dulaneya (Dafoe) koji će se pokazati kao vješt odvjetnik, ali i dobar ljubavnik. No, kako proces prolazi, tako Dulaney sve više sumnja da Rebecca i nije tako nedužna kao što je pretpostavljao.

Razlog zbog čega je ovaj film uopće snimljen vjerojatno leži u činjenici da je Madonni trebao film kojim će dodatno zaraditi na račun svoje "skandalozne" knjige fotografija SEX, kojima je podigla medijsku prašinu godine 1993. I, naravno, nije se sjetila ničeg pametnijeg nego da projekt da u ruke producentske kuće Dina de Laurentiisa, talijanskog filmotvorca koji je poznat da na svako remek-djelo napravi barem pet-šest proizvoda za koje je kompliment reći da su smeće. Režija je, pak, povjerena Ulrichu Edelu, njemačkom filmašu koji je pažnju na sebe skrenuo ultranaturalističkom dramom iz radničkog miljea POSLJEDNJI IZLAZ ZA BROOKLYN (1989). Zbog toga sam očekivao da će film biti nešto zbilja žestoko, kao i da natpis "ne preporuča se mlađima od 18 godina", koji resi omot video-kazete, doista ima osnove.

Rezultat je jedno veliko razočarenje, ali to zapravo i ne bi trebalo iznenaditi. Madonna se relativno često pojavljivala u filmovima, ali osim solidne komedijice OČAJNIČKI TRAŽEĆI SUSAN (1985), nijedan od njih nije doživio spomena vrijedan uspjeh kod publike i kritike. Razlog je vjerojatno u tome što su filmaši žrtve Madonninog nastojanja da sve u filmu podredi vlastitoj božanskoj figuri. U slučaju ovog filma to je slučaj s nizom izvrsnih karakternih glumaca - lik kojeg tumači Willem Dafoe, jedan od najboljih karakternih glumaca u Hollywoodu, potpuno je neuvjerljiv i beživotan, a razlog je prije svega u tome što je u vječnoj Madonninoj sjeni. Sjajni Joe Mantegna, čiji je lik udaljeniji od Madonne, je u daleko manje minuta ostavio više materijala za pamćenje.

Nije stvar samo u glumcima, nego i u ritmu i priči filma. I ovdje je sve podređeno Madonni - cjelokupni zaplet izgleda kao da se dešava negdje drugdje i nekome drugome, i to sve samo zato da bi gledatelji imali priliku pogledati dvije-tri žestoke i dobro režirane, ali u krajnjoj liniji nepotrebne erotske sekvence sa samozvanom planetarnom božicom seksa. I u vizualnom izgledu filma se totalno zglajzalo - fotografijom dominiraju skroz neerotske sive nijanse, a i glazbeni skor Graemea Revella je prilično iritantan. Na kraju imamo i isforsiranu i prilično predvidljivu završnicu.

Ukratko, film koji se može gledati, ali kojeg je bolje ignorirati.