Film Branka Bauera BOŠKO BUHA sam davno gledao, ali mi se u pamćenje urezala jedna sekvenca. U njoj Ljubiša Samardžić glumi partizana koji izjavljuje "šta je dobar ovaj 'Žerminal'". No, na užas njegovog komesara-skojevca, uskoro se ispostavi da nije bila riječ o pohvali literarnih kvaliteta Zolinog klasika - umjesto da se kulturno uzdiže, Samardžićev je lik dodijeljenu knjigu koristio kao izvor papira za motanje duhana. Neki od nas su kasnije, u srednjoj školi, bili prisiljeni da urade ono što Samardžićev lik nije - pročitaju dotični roman do kraja. Ne znam kakvo je stanje danas, ali oni koji se žele kulturno uzdizati na raspolaganju imaju prilično hvaljeni film Claudea Berrija koji je nedavno bio u kinima.
Radnja se filma odvija u sjevernoj Francuskoj u drugoj polovici prošlog stoljeća. Cijena ugljena pada, što znači da se crno piše desetinama tisuća tamošnjih rudara koji životinjski crnče u jami za bijedne plaće. Jedan od novopridošlih rudara nastoji organizirati rudare kako bi se pripremili za jedini način na koji si mogu osigurati bolje uvjete života - štrajk. Ali, nejedinstvo i nesposobnost na kraju dovedu do nasilja i masovne tragedije.
Ovaj bi film mogao poslužiti kao lijepa ilustracija onoga u čemu se evropska kinematografija razlikuje od američke. Riječ je o izuzetno dugom i užasno skupom spektaklu, ali za kojeg iskreno sumnjam da je uspio vratiti uloženo. No, producente se vjerojatno to i nije previše ticalo, jer, za razliku od prekobarskih koji ovise o profitu, iza ovih je stajala država. Riječ je o tipičnoj pojavi za evropske visokobudžetske filmove - njih može financirati jedino država, a ona je isto tako sklona da određuje što će se snimati, a što ne, kao i holivudski moguli. Samo, dok odluke mogula diktira tržište, odluke državnih birokrata diktiraju politički kriteriji. To je najvidljivije kod međunarodnih koprodukcija, kada se za temu uzima život neke povijesne ličnosti ili ekranizacija nekog klasika. U pravilu takva nastojanja dovedu do loših rezultata, jer su umjetnici sputani birokratskom voljom.
Jedan od dodatnih razloga zašto je ovaj film uopće snimljen, bio je vjerojatno i u francuskoj unutarnjopolitičkoj situaciji. Zola je napisao gomilu izvrsnih romana, ali je marksistički orijentirana kritika iz razumljivih razloga - zbog prikazivanja najtamnijih strana kapitalističke eksploatacije - najviše isticala upravo GERMINAL kao "najcrveniji". Glavni financijer Berrijevog pothvata - Ministarstvo kulture - bilo je 1992. u rukama Mitterandovih socijalista koji će godinu dana kasnije izgubiti na izborima. Malo je sigurno da su tamošnji birokrati smatrali da će ovaj film promijeniti volju birača, ali su možda bili vođeni željom da si sagrade spomenik vlastite vladavine.
Upravo bi se tako ovaj film i mogao okarakterizirati - kao film-spomenik. Karakterizira ga sklonost masovnim scenama, herojskim pojedincima i patetici tipičnoj za socrealističku školu. Razlika je možda u većoj sklonosti naturalizmu (za što je najzaslužniji Zola) koji ponekad dostiže i neugodne razmjere. Glumci su solidno odradili posao, ali je zato scenarij na trenutke konfuzan čemu pridonosi malo isforsirana završnica. Nisam čitao knjigu pa ne bih mogao reći koliko su za to zaslužni scenaristi, a koliko Zola. Na kraju se ipak ne može izbjeći ono iljf-petrovsko pitanje "Kome je ovaj film zapravo potreban?".
Ukratko, film je dobro urađen, ali osim studenata književnosti, povijesti ili najzagriženijih filmofila svakom ostalom bi predstavljao mučenje.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos