"Oh, pa ti si pravi umjetnik!" su riječi koje u Maycugovom filmu OAZA upućuje Dragica Reščan svom partneru neposredno prije možete zamisliti čega. Znam da zvuči malo okrutno, ali nakon gledanja filma JOHNNY MNEMONIC imam dojam da je scenarist i producent William Gibson uputio slične riječi njujorškom videospot-umjetniku Peteru Longu prije nego što mu je povjerio ekranizaciju vlastite kultne cyberpunk-priče. Jedino se tako može objasniti kako je od jednog takvog predloška mogla nastati film koji sada imamo prilike gledati u hrvatskim kinima.
Radnja se događa 2017. godine, kada svijetom ovisnim o Internetu vladaju svemoćne korporacije. Informacije su, pak, izuzetno ranjive od upletanja raznoraznih hakera i industrijskih špijuna, pa se razvila nova profesija - mnemonički kurir, koji u čipu ugrađenom u glavu prenosi najvrijednije od njih. Jedan takav kurir je i Johnny (Reeves), koji gonjen pohlepom pristaje da prenese više nego što dozvoljava kapacitet njegovog čipa. Na kraju se ispostavi ne samo da mu prijeti smrt od previše informacija u glavi, nego i da ga zbog tih informacija progone Jakuze. Jedino utočište Johnnyju predstavlja svijet tehnološkog podzemlja kojim vladaju LoTeki na čelu s J-Boneom (Ice-T).
Već duže vrijeme je jedno od pitanja kojima su poznavaoci Hollywooda najduže i s najmanje uspjeha razbijali glavu bilo to zašto se tvornica snova nije pozabavila nečim što bi trebalo biti idealni predložak za gomilu sjajnih i komercijalnih filmova. Riječ je bila o supkulturi zvanoj cyberpunk, čijim je praocem proglašen upravo William Gibson, mladi pisac SF-a čija je kratka priča JOHNNY MNEMONIC (objavljena u SIRIUSU br. 130 i FUTURI br. 36) po mnogima jedan od najboljih primjeraka tog književnog podžanra. U toj priči, kao i drugim proznim dijelima koja su slijedila (roman NEUROMANCER iz 1984.) Gibson je originalnim literarnim stilom dočarao sumoran svijet ne tako daleke budućnost u kojoj je tehnološki napredak proporcionalan s nazadovanjem društvenih vrijednosti, i u kojem se supertehnologija mnogo češće spaja u neugodne kombinacije s različitim oblicim socijalne patologije - kriminalom i terorizmom. Gibsonovo djelo je doživjelo instant-slavu, kao niz manje ili više uspješnih imitatora i sljedbenika, ali što se cyberpunka na velikom i malom ekranu tiče, tu je Hollywood debelo zakazao.
Trebalo je proći nekoliko godina da se ne stvori TV-serija za koju se bez sumnje može reći da pripada cyberpunk žanru. Riječ je bila o MAXU HEADROOMU, u svoje vrijeme prikazanom na domaćoj televiziji, koja je gorko razočarala sve poklonike kako i žanra SF-a, tako i cyberpunka. Umjesto gorke i turobne vizije svijeta bliske budućnosti, dobili smo zašećerenu seriju za obiteljsku publiku. Pojedini elementi cyberpunka su se nakon toga, na komadiće pojavljivali u više ili manje uspješnim SF-filmovima, od kojih je, po mom skromnom mišljenju idealu cyberpunka najbliži FREEJACK Geoffa Murphyja.
Mnogi su tvrdili da jedan od razloga zašto Hollywood bježi od cyberpunka kao od kuge leži u relativno visokim troškovima produkcije, te da je trebalo sačekati da kompjuterska grafika učini uvjerljivim sva ona čudesa koja su Gibson & Co. prikazivala u svojim djelima. Drugi su, pak, s dosta argumenata, tvrdili da se cyberpunk ne ekranizira iz jednog prilično jednostavnog razloga: cijeli je podžanr, po njima, zapravo inspiriran filmom BLADE RUNNER, koji je po svjedočenju i samog Gibsona prilično utjecao na njegov kultni NEUROMANCER. Dakle, svi filmovi napravljeni po Gibsonovom i sličnim djelima bi se morali uspoređivati s, po mnogima, najboljim filmskim radom ikada napravljenim.
U svakom slučaju, dok se Gibson cjenjkao oko autorskih prava i dok su propadale raznorazne kombinacije s Riddleyem Scottom kao režiserom i s njim kao scenaristom (djelomični tekst odbijenog scenarija za ALIEN 3 dostupan je na većini hrvatskih BBS-ova), cyberpunk je kao pokret odumro u literaturi i prenio se u stvarni život. Internet je postao globalni fenomen, a s njim su došli i određeni oblici tehnološke patologije koje je Gibson bio opisivao u svojim djelima. Istovremeno je i tehnologija pravljenja filmova uznapredovala tako da je postalo moguće da se za male novce prave najfantastičnije vizije bliske budućnosti.
Gibsonu je, vidjevši da su se filmaši masovno dali u snimanje filmova o virtual realityju i kompjuterskom kriminalu, shvatio da vrijeme istječe i da mora što prije filmski unovčiti vlastite lovorike. Stoga se odlučio da sam producira film i napiše scenarij, ali je učinio dvije fatalne greške. Jedna od njih je izuzetno raširena u suvremenom Hollywoodu - producenti se daju prelako impresionirati trominutnim radovima mladih i nadobudnih režisera video-spotova, koji se, radeći cjelovečernje projekte, skroz izgube; u slučaju JOHNNYJA MNEMONICA takav je mladi i nadobudni videospotaš bio njujorški umjetnik i Gibsonov prijatelj Peter Longo, nagrađivan za spotove grupe R.E.M. Druga ozbiljna greška bile su promjene u scenariju - uglavnom zašećerivanje predloška - usmjerene prema, kasnije će ispostaviti uzaludnoj, komercijalizaciji filma. Tako glavni junak, kojeg sam bio zamišljao kao nakratko ošišanog tipa u kožnoj jakni, izgleda kao bezlični yuppie; nasilno je umetnuta situacija s neizlječivom bolešću samo zato da bi glavni junak dobio priliku da spasi svijet (što u originalnoj priči nije bio slučaj); izbačena su neka od originalnih vizualnih rješenja za izgled LoTeka; elegantno je zaobiđeno objašnjenje zašto Jones radi ono što radi; najgora od svih promjena je izbacivanje lika Molly, navodno zbog nesređene situacije oko autorskih prava za NEUROMANCER, koja je zamijenjena mnogo lošijom i jednodimenzionalnijom Jane.
Casting filma je uglavnom bio loš, iako se Gibson tu malo i poigravao - tako je jedan od glumaca Takeshi Kitano, režiser kultnih japanskih krimića koji su dosta utjecali na Tarantina. Naravno, mnogi se slažu da je najgore rješenje bilo u uzimanju Keanu Reevesa za naslovnu ulogu koji je dao svoju uobičajenu dozu bezizražajne glume koja odaje dojam sveopće tuposti. Moje je skromno mišljenje da bi se u glavnoj ulozi daleko bolje snašao Henry Rollins koji samim fizičkim izgledom mnogo bolje odgovara miljeu cyberpunka od karikaturalnog Reevesa. Od ostalih glumaca relativno je dobar snagator Dolph Lundgren u relativno atipičnoj ulozi za njega, a za njemačku glumicu Barbara Sukowu i crnog rappera Ice-T-ja se doima kao da su zalutali u film.
Sama Longova režija sama po sebi i nije toliko loša, ali ne odaje nimalo inventivnosti kojom bi se sakrili krateri, a ne rupe u slabašnom scenariju. Dodatni čavao mrtvačkom sanduku za ovaj film zabija i idiotski, potpuno ne-cyberpunk glazbeni skor koji je primjereniji nekoj poljskoj ili ruskoj povijesnoj drami nego filmu koji opisuje svijet bliske budućnosti.
Nakon gledanja filma imam dojam da se, Gibson, snimajući ovaj film, doimao poput dr. Frankensteina koji nastoji ubiti čudovište kojemu je tvorac, a koje mu se otelo kontroli. Uz mnoge naivnosti, koje se mogu objasniti malo poznatom činjenicom da Gibson uopće ne zna koristiti kompjuter, razlog tome je u Hollywoodu sve prisutnije shvaćanje da se informatička revolucija ne shvaća kao izvor napretka, nego kao prilično profitabilni izvor straha za informatički nepismenu publiku. I JOHNNY MNEMONIC se priklanja tom antikompjuterskom ludizmu, koji ima dosta dodirnih točaka s radikal-ekološkom verzijom "politically correct" pokreta. Stoga i ne čudi što je upravo Ice-T uzet u casting kao jedan od najeksplicitnijih kritičara postojećeg poretka, koji po Gibsonu vodi u tmurnu budućnost opisanu u ovom filmu.
U svakom slučaju, vjerujem da će cyberpunk filmova biti i poslije zasluženog komercijalnog kraha JOHNNYJA MNEMONICA. Jedan od lijepih primjera je Shatnerova serija TEKWAR, koja je s manje sredstava i manje ambicija daleko uspješnije i uvjerljivije dala jednu viziju gibsonovskog svijeta.
Ukratko, ako pogledate ovaj film, shvatit ćete zašto su ga mnogi nazvali "Johnny Moronic".
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos