BRAVEHEART
Ako postoji žanr kojeg volim, a koji mi je posljednjih godina nedostajao na kino-repertoaru, to je u svakom slučaju povijesni spektakl. A razlog baš i nije teško dokučiti - riječ je o žanru koji je svoje vrhunce doživio 50-tih i 60-tih godina, kada je sinemaskop i raskoš bio jedino oružje filmskih producenata u borbi protiv konkurentske televizije. Takvi su filmovi u mnogo čemu odgovarali pridjevu "veći od života" - trajali su tri sata, pokrivali su vremenska razdoblja od nekoliko desetljeća i zauvijek bi ostali u sjećanju onome koji bi ih jednom pogledao. Ali, imali su i jednu praktičnu "kvaku" - bili su užasno skupi i rizični po producente. Tako je, na primjer, jedan od danas najpropulzivnijih poslovnih kompleksa u Los Angelesu - Century City - nastao tako što je tvrtka "20th Century Fox" bila prisiljena na brzinu prodati hektare svojih studija kako bi pokrila gubitke izazvane komercijalnim kolapsom KLEOPATRE (1963). Katastrofe nalik na nju su krajem 60-tih godina stari Hollywood dovele na samrtnu postelju, i tek je orijentacija na jednako atraktivno, ali mnogo jeftinije nasilje i seks uspjelo spasiti američku filmsku industriju. Otada holivudski moguli izbjegavaju povijesne spektakle kao kugu i taj žanr ostavljaju svojim evropskim kolegama, koji se ne moraju brinuti za budžet, jer iza njih stoji država.
Iz svega gore navedenog proizlazi da je Mel Gibson napravio podvig već samim tim što je uspio producente nagovoriti da se upuste u projekt snimanja povijesnog spektakla. Pogotovo to iznenađuje s obzirom da je Gibson kao glumac sudjelovao u nekoliko komercijalnih promašaja (Zeffirelijev HAMLET), a njegov režiserski debi - ČOVJEK BEZ LICA (1993) je kritika, po mom skromnom mišljenju više nego neopravdano, bez milosti pokopala. No, presudila je, kao i obično konkurencija - Caton-Jonesov ROB ROY je već signalizirao da su kostimirani filmovi "in", pa je po načelu "kud svi Turci, tu i mali 20th Century Fox" vodstvo tvrtke dalo zeleno svjetlo. Nakon toga nije problem bilo nabaviti nekih 50-70 milijuna dolara, ali ih je Gibson, za razliku od nekih drugih umišljenih veličina, uspio vratiti na kino-blagajnama.
Junak filma HRABRO SRCE, kojeg glumi Mel Gibson, je škotski ratnik, nacionalni junak i mučenik William Wallace (1272-1305). Njegovo odrastanje je obilježeno dugom rukom engleskog kralja Edwarda I zvanog "Longshank" - Dugoruki (McGoohan), izuzetno sposobnog i beskrupuloznog srednjovjekovnog vladara koji je krajem 13. st. uspio gotovo zaokružiti englesku hegemoniju na Otočju. Nakon osvajanja Walesa 1282. preostala je jedino Škotska razjedana dinastičkim borbama lokalnog plemstva, što je Edward iskoristio da nametne svoju vlast. Mladi Wallace, iako skromnog porijekla, odrasta u stasitog i obrazovanog mladića, koji se ne bavi politikom. Ali, kada i sam postane žrtvom nepravde i nasilja arogantnih engleskih okupatora, odmeće se u brda da bi od svojih prijatelja i pristaša stvorio ustaničku vojsku. Ona će ne samo uništiti sve engleske garnizone, nego i dotada nepobjedive Edwardove vitezove razbucati kao beba zvečku. Na Wallaceovu žalost, te pobjede se ne mogu odlučno iskoristiti, prije svega zbog toga što oportunistički nastrojeno plemstvo, na čelu s pretendentom na krunu Robertom Bruceom (McFayden) na pučanina Wallacea ne gleda s pretjeranim simpatijama.
Jedna od stvari koja me čudi u načinu na koji je HRABRO SRCE primljeno u Hrvatskoj jest prilična ravnodušnost, s obzirom da ovaj film promiče neke teze kojima je sklon široki dio stanovništva. Prije svega je to prikaz Engleza kao zlih osvajača i beskrupulozih spletkara što provode etničko čišćenje. To, zapravo, i nije novost u Hollywoodu - on je oduvijek u prikazu irske "utakmice" bio skloniji irskom "underdogu" nego britanskom favoritu, ali ovaj put takvu tezu imamo u njenom najradikalnijem obliku. Nakon toga, još jedna teza koja se promiče kroz cijeli film jest fizička, intelektualna i moralna superiornost kršnog i zapadnom civilizacijom neiskvarenog brđanina nad kompromiserskim ravničarima sumnjivog rodoljublja (koja kao da je prepisana iz govora Šime Đodana). Treća je, pak, teza kao prepisana iz udžbenika za pravljenje partizanskih filmova - upravo se u najnižim slojevima stanovništva - radnicima, odnosno u slučaju HRABROG SRCA, seljacima - krije onaj najnapredniji i najzdraviji element društva koji će istjerati okupatora, dok će odnarađeno i reakcionarno plemstvo/buržoazija dati materijal za domaće izdajnike.
Ipak postoji i određena razlika u odnosu HRABROG SRCA i partizanskog filma. Potonji su bili pod snažnim utjecajem socrealističkog stavljanja naglaska na prikaz života kolektiva, dok se Gibsonov rad ipak usredotočuje na život pojedinca - karizmatskog i mitskog Williama Wallacea. To zapravo i ne bi trebalo čuditi s obzirom da je scenarist Randall Wallace daleki potomak škotskog junaka, a i sam Gibson je, kao uvjereni individualac, u svemu, pa i u tom segmentu svome djelu htio dati pečat vlastite ličnosti. Stoga je sebi dozvolio prilično pjesničke slobode da se poigrava s povijesnim činjenicama - tako u stvarnosti Wallace nije bio pučanin, nego sitni plemić; tadašnji škotski ratnici nisu lica bojili u plavo; kralj Edward je umro nešto kasnije nego što to sugerira ovo ostvarenje; Robert Bruce je bio mnogo odlučniji borac za nacionalnu nezavisnost nego što je prikazno; film koji obrađuje Wallaceovu biografiju je morao uzeti u obzir činjenicu da dotični dan-danas ima potomke; sugestije o sudbini dinastije Plantagenet na kraju filma nemaju veze s poviješću. No, sve je to ipak posljedica činjenice da je Wallace već skoro sedam stoljeća više ličnost u domeni mita nego povijesne istine, a koliko povijesni mit može biti snažan, imali smo prilike iskusiti i na vlastitoj koži.
Što se same izvedbe tiče, moram priznati da je ipak slabija od one koju sam očekivao. Gibson se, po svemu sudeći, ipak daleko bolje snašao u komornoj i manje zahtjevnoj drami ČOVJEK BEZ LICA nego u ovako grandioznom pothvatu. Ima zbilja nepotrebnih kadrova - prije svega tu mislim na iritantne slow motione, a neki od njih kao da su presnimljeni iz Mulcahyjevog HIGHLANDERA. No, to je ipak sitan propust - Gibson se kao režiser istakao u nečem drugom. Naime, studenti medicine, pogotovo oni koji spremaju ispit iz traumatologije, imat će itekako razloga da pažljivo promatraju ovaj film - ne sjećam se ijednog drugog filma u kojem je toliki broj ljudi ubijen hladnim oružjem i u kojem imamo prilike zorno vidjeti tako širok raspon ozljeda različitih dijelova tijela s raznolikim primjercima tupih i oštrih predmeta. Naturalizam u prikazu nasilja je takvog stupnja da su i Milliusov KONAN (1981) i Verhoevenovo MESO I KRV (1985), koji su u svoje vrijeme izazivali zgražanje, prema ovome izgledaju kao dječja igra. U usporedbi s njim kočijaški žargon, koji se smatrao neprimjerenim viteškim filmom, izgledaju kao nešto sasvim dobroćudno. Jedna stvar u kojoj valja pohvaliti Gibsona je relativno rijedak slučaj da jedan povijesni spektakl realistički i manje-više vjerodostojno opisuje način srednjovjekovnog ratovanja i tok bitke tipične za to razdoblje.
Osim režije, dakako, valja pohvaliti i glumce. Gibson je izvrstan u ulozi karizmatskog vođe, ali glumačke pohvale ipak trebaju otići na drugu stranu. Još je Hitchcock rekao "što jači negativac - to bolji film", a Patrick McGoohan u ulozi kralja Edwarda upravo briljantno odgovara tom opisu. Naime, njegov je lik lukavog i okrutnog srednjovjekovnog vladara takav da nas on i plaši, ali i fascinira te se tako manje-više svi ostali nalaze u njegovoj sjeni. To važi i za unutranjim dvojbama rastrzani lik Roberta Brucea, kao i za papirnatu Sophie Marceau u ulozi milosrdne princeze od Walesa. Jedan od jačih likova je leprom unakaženi otac Roberta Brucea kojeg izvrsno glumi veteran Ian Bannen. Svi ostali - hrpa glumaca, od kojih su mnogi izvrsni britanski profesionalci - su ipak u njihovoj sjeni. Glazba Jamesa Hornera je, pak, ipak ispod očekivanja - previše je zaražena sintesajzerskom elektronikom za jedan srednjovjekovni spektakl.
HRABRO SRCE bi se, također, moglo promatrati i kao lakmus-papir za stanje tolerancije u suvremenom zapadnom društvu. Naime, ovaj je film doživio bizarnu sudbinu da pred kino-dvoranama širom Amerike danima i tjednima demonstriraju organizacije homoseksualaca. Izuzetno sam pažljivo promatrao ovaj film da bih ustanovio zbog čega se ta mala, ali izuzetno agresivna manjinska skupina u američkom društvu obrušila na Gibsona nazvavši ga "homofobom" (u "politically correct" ozračju epitet gori od onog predviđenog za Hitlera), ali nisam vidio ništa u tom smislu. Jedini je razlog, možda, taj u tome što se Gibson držao povijesne istine i dao do znanja da je princ od Walesa i budući kralj Edward II imao onakve seksualne okolnosti kakve je imao. Ultraradikalni predvodnici "politically correct" pokreta se, izgleda, više ne mogu pomiriti da ijedan predstavnik manjine bude prikazan u taboru bad guysa. Vjerujem da bi Gibsonovi kritičari bili zadovoljni tek u slučaju da je Gibson za ljubavnog partnera svom junaku umjesto princeze od Walesa uzeo njenog supruga, ali Gibson, srećom, kao individualac ipak nije htio pristati na tako ponižavajuće podilaženje snobovskom ukusu.
Ukratko, HRABRO SRCE je jedan od boljih filmova ove godine koje svakako morate pogledati.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos