KARLITOV NAČIN

CARLITO'S WAY

• uloge: Al Pacino, Sean Penn, Penelope Ann Miller, John Leguizamo, Ingrid Rogers, Luis Guzman, James Rebhorn, Joseph Siravo, Viggo Mortensen, Richard Foronjy, Jorge Porcel, Frank Minucci, Adrian Pasdar
• fotografija: Stephen H. Burum
• scenografija: Richard Sylbert
• montaža: Kristina Boden & Bill Pankow
• glazba: Patrick Doyle
• scenarij: David Koepp (po romanima Edwina Torresa AFTER HOURS i CARLITO'S WAY)
• režija: Brian de Palma
• proizvodnja: UIP, SAD, 1993.
• distribucija: UCD
• trajanje: cca. 140 '

Nije lako odgovoriti na pitanje koji je holivudski režiser najbolji, ali zato nije teško pronaći odgovor na pitanje koji je među njima najveći manirist. To je, naravno, Brian de Palma. Započevši kao nastavljač tradicije Alfreda Hitchcocka, de Palma se tokom osamdesetih (uz par izleta u vode komedije, kao i vijetnamskog rata) specijalizirao za gangsterske sage, priklonivši se tradiciji Howarda Hawksa. Na žalost, osim u rijetkim slučajevima, nije imao sreće u izboru kvalitetnih predložaka, tako da je stekao otužnu reputaciju vrhunskog majstora čiji je zadatak da svojim talentom uljepša nepopravljivo smeće. Najbolji primjer za to je VATROMET TAŠTINE, visokobudžetna spektakularna društvena satira koja je završila kao totalni mućak. S obzirom da de Palma osim talenta ima i sklonost da u svojim filmovima troši goleme količine novca, i ne čudi što je već duže vremena u nemilosti svemoćnih producenata. Ipak, uspio je snimiti KARLITOV NAČIN, jedan od prilično hvaljenih filmova koji u naša kina dolazi s dvije godine zakašnjenja.

Radnja filma KARLITOV NAČIN pomalo podsjeća na de Palmin kontroverzni gangsterski ep LICE S OŽILJKOM (koji od jedanaest nominacija za "Oscara" nije dobio nijednu): u oba filma Al Pacino glumi gangstera latinoameričkog porijekla. No, tu sličnosti prestaju - Carlito je trgovac heroinom portorikanskog porijekla koji se 1975. nađe na slobodi nakon pet godina zatvora. Uskoro uviđa da se previše toga promijenilo - ulice su postale nasilnije, djevojke više ne nose mini-suknje, sluša se disko i umjesto heroina konzumira se kokain. Čvrsto odlučivši da se više ne vraća u narko-biznis, unajmljuje noćni klub i pokušava obnoviti ljubavnu vezu s plesačicom Gail (Miller) u nadi da će zajedno s njom dočekati mirnu starost na Bahamima. Ali, njegov odvjetnik Kleinfeld (Penn), koji ga je izvukao iz blata će ga tamo i vratiti.

U američkoj su kinematografiji postojala određena vremenska razdoblja koja su predstavljala vrelo inspiracije za filmaše. Ali, sve donedavno, kada je zabilježen bum takvih filmova, sedamdesete nisu bile među njima. Razlog je vjerojatno u tome što za razliku od nostalgičnih pedesetih i šezdesetih Amerika nije sklona razmišljati o desetljeću u kojem je bila ponižena vijetnamskim fijaskom i Watergateom. Naravno, de Palma je taj koji voli istraživati upravo najcrnje oblasti, kako ljudske duše, tako i povijesti svoje domovine. Stoga i ne čudi što je radnju filma smjestio u to burno desetljeće, koje daje inspiraciju mnogim suvremenim filmašima (MUNJENI I ZBUNJENI, BRADY BUNCH).

Cijeli niz motiva je dobro ukomponirao David Koepp, scenarist JURSKOG PARKA, koji se, sudeći po njegovom radu u Howardovoj REDAKCIJI NOVINA, bolje snalazi u urbanoj džungli New Yorka nego u pravoj džungli s dinosaurima. Dobili smo uistinu snažnu priču, ali ne samo to - tu su priču, isto kao i fantastični de Palma, ispričali i sjajni glumci. Al Pacino je u ovom filmu čak i uvjerljiviji nego kao Tony Montana u LICU S OŽILJKOM - mogao bih reći da je u pitanju jedna od njegovih najboljih uloga. Ali, nije samo on tu dobar - pomalo zaboravljeni Sean Penn (bivši Maddonin muž, sjećate li ga se?) dao je jednu prilično upečatljivu kreaciju ambivalentnog lika, koja je doživjela nominaciju za "Zlatni globus". Penelope Ann Miller, koju sam nakon gledanja Mulcahyjeve SJENE bio sklon nazvati najljepšim leđima Hollywooda u ovom filmu pokazuje i svoju prednju stranu, ali ne samo to, nego je i njen lik zbilja sjajno odigran, iako je postojala itekakva opasnost da zaroni u sentimentalnost.

Što se sentimentalnosti tiče, možda je jedini ozbiljniji nedostatak ovog filma svršetak, koji izgleda nekako previše izvještačen. Što se kritika na paralele s drugim de Palminim remek-djelom tiče - korištenje željezničke stanice kao eksterijera u NESLOMLJIVIMA i ovom filmu - de Palma je najmanje kriv za to. Za eksterijer scene obračuna imao je namjeru koristiti zgradu World Trade Centera u New Yorku, ali su ga spriječili islamski fundamentalisti koji su tu zgradu napali eksplozivom. S obzirom na to, kao i na činjenicu da je taj nedostatak u usporedbi sa svima ostalima neznatan, ne preostaje mi ništa drugo nego da najtoplije preporučim ovaj film.