ROMPER STOMPER
Pomodarski Hollywood je u posljednjih nekoliko godina učinio sve da prosječni gledatelj osjeća sram ukoliko je muškarac, heteroseksualac i, k tome, bijelac. Na svu sreću, druge kinematografije su na tako nešto još uvijek otporne, pa tako imamo priliku vidjeti i alternativno shvaćanje suvremenog svijeta. Jedno od tih alternativnih viđenja nudi i kontroverzni australski film ROMPER STOMPER, kojeg su naši distributeri preveli kao DIVLJI KORAK.
U Melbourneu, kao i u drugim australskim gradovima, nagli priljev vijetnamskih imigranata ostavio je gomilu mladih bijelaca bez posla. U takvim prilikama cvjeta nacizam i grupa skinheadsa koju vodi Hando (Crowe) samo je jedna od mnogih koje vode privatni rat protiv Vijetnamaca. Ali, ni Vijetnamci ne sjede skrštenih ruku, tako da je Handova grupa prisiljena bježati za goli život. U bijegu im pomaže Gabe (Mackenzie), neprilagođena epileptičarka iz bogataške obitelji, ali njeno prisutstvo u grupi će se pokazati razlogom njene propasti.
Ovaj film je bilo jednostavno nemoguće snimiti, a da ne izazove kontroverze. Da je riječ bila o filmu koji bi za temu imao život crnih, žutih ili crvenih delinkvenata nitko vjerojatno ne bi digao glas. Ali, kada netko snimi film o bijelcima koji čine ogavne stvari prema pripadnicima drugih rasa samo zato što sami nisu imali sretan život, gotovo je sigurno da će armija dušobrižnika dići dreku o tome kako se tako promiče rasizam i nasilje. Naravno, dežurni dušobrižnici će glatko prijeći preko činjenice kako je autor Geoffrey Wright skinheadse prikazao kao sve nego pristojne dečke, a njihova djela kao sve nego viteška. Također će glatko prijeći i preko alegorične, i upravo briljantne završne sekvence koja je više nego jasna alegorična osuda rasizma i nasilja kao sredstva za rješavanje društvenih problema. Na sreću, izgleda da su suci na australskom filmskom festivalu bili imuni na takvu snobovštinu i dodijelili nagrade Wrightu za najbolji film, kao i Russellu Croweu za najbolju ulogu.
Ali, iako film ima sasvim prihvatljivu poruku, to ne znači da nije bez nedostataka. Oni uglavnom leže u ne baš previše konzistentnom scenariju, za kojeg nije jasno želi li se više baviti fenomenom skinheadsa ili taj milje iskoristiti za manje ambicioznu psihološku dramu. Usprkos prilično turobnoj fotografiji, režija nije baš uspjela dočarati bezizlaznost za glavne junake. Tome je djelomično kriv i punk, prilično rijetka glazbena vrsta u suvremenom filmu, koji s vremena na vrijeme trešti na pogrešnim mjestima, za razliku od izvrsnog i prilično originalnog skora Johna Clifforda Whitea. Glumci su, pak, odlično obavili posao. Uz Crowea u ulozi demonskog vođe skinheada, valja istaći i dva složena lika - Daveya kojeg bravurozno tumači Daniel Pollock, kao i Gabe, kombinaciju seksualne privalačnosti i emocionalne odbojnosti koju je dala izvrsna Jacqueline Mackenzie. U suštini, iako ima nedostataka, film je relativno vjerno i naturalistički dao prikaz mračnijih strana suvremene zapadne civilizacije.
Ono što priječi preporuku ovom filmu bi, pak, bilo to da je suviše težak za ove sparne dane, kao i to da bi bilo malo neukusno gledati blagi nacizam na videu kada nacizam u svojoj najgoroj formi moramo svaki dan gledati na CNN-u.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos