THE QUICK AND THE DEAD
Svatko tko je u posljednjih par godina imao priliku pratiti karijeru glumice Sharon Stone, mogao je zabilježiti neobičan fenomen. Naime, Sharon Stone je nakon Verhoevenevog megahita SIROVE STRASTI i ulaska u prvu holivudsku ligu doživjeli da svaki njen budući film, bez obzira na to da li u njemu igrala značajnu ili ne, bez obzira na žanr, bez obzira na to tko je napisao scenarij, a tko režirao, uvijek doživi od kritike sudbinu istovjetnu onoj koju su novi zatvorenici doživljavali prilikom dolaska na Goli otok. Gotovo je nevjerojatna maštovitost koju su kritičarska pera iskazala da bi smislila što efektnije pogrdne epitete koji su postajali sve ubojitije sa svakim novim filmom. Pod naletima takvih kritika pokleknuo je i izvrsni australski režiser Philip Noyce i nakon par godina priznao kako je njegov film SLIVER najobičnije smeće pri čemu je, dakako, okrivio Nju kao glavnog krivca.
Koji je razlog tom neobičnom fenomenu će biti prilično teško vidjeti. Kritičari su skloni svađati se oko skoro svega, ali u slučaju Sharon Stone pronalaze nevjerojatnu unisonost, pa će se teško naći netko među njima koji je kompetentan i nezaslijepljen sada već patološkom mržnjom te spreman da trezveno pokuša odgovoriti na pitanje zašto Sharon Stone snima loše filmove. Racionalni pokušaj odgovora - činjenica da je Sharon Stone uistinu napravila nekoliko pogrešaka prilikom izbora projekata u kojima će glumiti - ne može objasniti zašto se svi njeni filmovi smatraju smećem. Gotovo je izvjesno da bi svi ti filmovi, kao npr. RASKRIŽJE ili SPECIJALIST, doživjeli mlake pogrde ili pohvale da je u njima glumila neka anonimka ili provjereni kvalitet. Jedino moguće objašnjenje jest njen status planetarnog seks-simbola kojeg je dobila preko noći i koji je očito došao prerano da bi izbrisao gotovo cijelo desetljeće nastupanja filmova u minornim komercijalama koje nisu vrijedne papira na kojem se piše kritika. U svakom slučaju, Sharon Stone se herojski opire žalosnoj sudbini i uporno nastoji snimiti film koji će joj omogućiti zasluženo priznanje. Pri tome prikazuje sklonost biranja različitih režisera i žanrova, pa se tako stvorila gotovo nevjerojatna kombinacija u kojoj nastupa u vesternu kojeg režira Sam Raimi.
Radnja filma započinje u malom gradiću na Divljem zapadu u kojeg dolazi tajanstveni stranac. Stranac, koji u svemu podsjeća na Clinta Eastwooda, dakako nije Clint nego Stone. Ona će ubrzo pronaći da nije jedini stranac, nego da je grad prepun različitih živopisnih likova koji svi imaju jednu stvar zajedničku - izuzetno su spretni u rukovanju revolverom. Razlog njihovog okupljanja je veliki natječaj u brzom potezanju revolvera kojeg je organizirao lokalni gazda Herrod (Hackman). Mada je nagrada za pobjednika hrpa novaca, Herrod također sudjeluje u natjecanju zato što je njegov pravi razlog da gradu dokaže kako je on ipak prvi i jedini gazda.
Režiser albanskog podrijetla Sam Raimi je stekao kult status kada je u suradnji s nezavisnim producentom Lawrenceom Pressmanom i tvrtkom Dina de Laurentiisa stvorio ciklus horora EVIL DEAD. U tim je filmovima, za razliku od svojih kolega, koji su pravili mrtvački ozbiljne varijacije o što gadnijem masakriranju nevinih tinejdžera na izletu, iskazao nevjerojatnu dozu crnog humora i prilično osoben vizualni stil kojeg karakteriziraju bizarni kadrovi. Osim horora, Raimi je snimio još i DARKMAN, neuspjelu varijaciju na temu Batmana, ali je isto tako surađivao s braćom Coen, scenarističko-režiserskim parom sklonim bizarnim art-filmovima. Utoliko je angažiranje Raimija da se okuša u za njega neobičnom žanru vesterna bila čak više zbunjujuća nego odluka Sharon Stone da u njemu zaigra.
No, mislim da su producenti s izborom Raimija napravili pun pogodak. Iskustva modernog Hollywooda pokazuju da su od svih vesterna snimljenih u par proteklih godina najbolje prošli oni koji su, kao npr. MAVERICK, zamišljeni kao parodije ili zafrkancije klasičnih ostvarenja iz 40-tih i 50-tih godina. Raimi se, pak, dohvatio jednog podžanra vesterna čija ostvarenja gotovo tri desetljeća uživaju nepodijeljeni kult-status koji je nadživio i njihovog začetnika: špageti-vesterna. S obzirom da je Leone također u svojim remek-djelima: ZA ŠAKU DOLARA (1964), ZA KOJI DOLAR VIŠE (1965), DOBAR, LOŠ, ZAO (1966) i BILO JEDNOM NA DIVLJEM ZAPADU (1969) također koristio dotada neviđeni vizualni stil i velike količine crnog humora, Raimi se našao pred složenim zadatkom da nadmaši svoj uzor. Ali, moram priznati da je u tome poprilično uspio i da BRZI I MRTVI, bez obzira na to što ne kriju svoju inspiriranost Leoneovom vizijom Divljeg zapada, predstavljaju prilično originalno i duhovito ostvarenje.
Raimi je od samog početka filma pokazao da u filmu skoro nema kadra ili pojedinog detalja koji istovremeno nije homage Leoneu i iskaz režiserovog shvaćanja filmske atrakcije. Homage Leoneu osim kadrova i pviše nego sugestivnih detalja i situacija koje bude asocijacije na skoro sve njegove filmove, predstavlja i malo pojavljivanje Woodyja Strodea, goleme crnačke zvijezde iz 60-tih koja je dala jedan od najupečatljivijih epizodista u BILO JEDNOM NA DIVLJEM ZAPADU. Ali, zato su mnogi likovi koje vidimo istovremeno i tipično raimijevske žive karikature. Kombinaciji starog i novog valja dodati i izvrsni glazbeni skor Alana Silvestrija koji također kombinira Morriconeove motive, bez kojih se Leonevi hitovi nisu mogli zamisliti, i prepoznatljivi stil tvorca glazbe za PREDATOR.
U sjeni briljantnih epizodista se, ipak, našao i lik Sharon Stone. Producenti su ipak inzistirali da koristi svoj seksepil i zbog toga lik učini nešto stvarnijim, dakle različitijim od bezimenog Eastwoodovog osvetnika, bez kojeg se Leoneovi filmovi nisu mogli zamisliti. Mada se Sharon Stone itekako trudila da lik učini što uvjerljivijim, ipak ostaje dojam da je scenarist, inače izvrsni britanski pisac i režiser Simon Moore (tvorac izvrsnog trilera POD SUMNJOM), mogao izbaciti nekoliko motiva. To manje-više važi i za lik Heroda (poslovično dobri Gene Hackman), ali je treći po važnosti lik, Cort (dosada slabo poznati Russel Crowe) sasvim dobro napravljen.
Ukratko, ja osobno držim BRZI I MRTVI jednim od najpotcjenjenijih filmova i preporučam ga svima, bez obzira voljeli Sharon Stone ili ne, kao vrhunski filmski doživljaj. Doduše, da bi se u potpunosti uživalo u filmu, ipak valja prethodno pogledati Leoneove filmove (tri filma s Eastwoodom bi morala imati svaka videoteka dostojna svog imena), ali i oni koji nisu imali prilike za to upoznat će se ovdje s Leoneom.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos