IMMORTAL BELOVED
Evropski visokobudžetni se film od holivudskog razlikuje po tome što novac, neophodan za njegovu proizvodnju, na slabije stojećem Starom kontinentu može nabaviti samo država i njoj pripadajuće organizacije. Stoga su svi spektakli koji dolaze iz Evrope najčešće debelo dotirani od raznoraznih ministarstava ili producirani od TV-stanica. Povijesni spektakl, koji je najčešći žanr koji se koristi u takvim prigodama, pak zahtijeva određene teme ili junake. Zbog toga što je vrlo često riječ o evropskim koprodukcijama, u obzir ne dolaze teme koje se tiču ratova i sličnih neugodnih događaja, jer je, na primjer, teško očekivati od Francuza da financiraju film o Bismarcku ili od Španjolaca da snimaju film o Napoleonu. Kao najelegantnije rješenje se uzimaju životi velikih kulturnih veličina, pisaca i glazbenika za koje je gotovo posve sigurno da nisu uprljali ruke ničijom krvlju.
S vremena na vrijeme se i prekobarski producenti sjete snimati takve filmove, vjerojatno zbog grižnje savjesti i želje da svojim bezličnim suparnicima pokažu kako ih mogu tući na vlastitom terenu. Izbor je tako pao na Ludwiga van Beethovena, tipa čije ime prosječni Amerikanac povezuje s orijaškim psom koji je bio junak jedne bezlične obiteljske komedije. Možda je razlog i u tome što se bez Beethovenove glazbene podloge nije mogao zamisliti UMRI MUŠKI, vjerojatno jedan od najboljih filmova proteklog desetljeća.
Radnja filma započinje smrću velikog umjetnika (Oldman) u Beču 1827. godine. Njegov tajnik i prijatelj Anton Schindler (Krabbe) u spisima pronalazi oporuku kojom se sve ostavlja neimenovanoj "besmrtnoj ljubavi". Schindler će se u nastojanju da pronađe tko je ta "besmrtna ljubav" sastajati s različitim ljudima i zajedno se sjećati trenutaka iz Beethovenovog života.
Beethoven je imao život pun neobičnih detalja, a doba u kojem je živio je možda bilo jedno od najdinamičnijih u cijeloj povijesti. Mnogi od tih detalja bi sami po sebi mogli dati građu za film, kao npr. odnos s nećakom Karlom koji je dao osnovu za jedan austrijsko-talijanski bezlični TV-film. Rose se, pak, odlučio za oporuku kao osnov misterija kojeg treba riješiti, ne ostavljajući nimalo sumnje da mu je za uzor služio Wellesov GRAĐANIN KANE. To je bila i osnovna pogreška Roseovog scenarija, jer je film, umjesto da se usredotoči na Beethovena kao umjetnika dao naglasak na Beethovenov privatni život. Dojam bi, dakle, bio isti kao kad bismo umjesto epa dobili SANTA BARBARU. Razrješenje misterija, do kojeg dolazi na kraju, dovodi gledaoca do razočaranja, jer je umjesto epske katarze dobio zašećerenu limunade. Svemu tome valja pridodati i ne baš vješto baratanje s pojedinim povijesnim činjenicama i ignoriranje nekih okolnosti koje su imale utjecaja na Beethovenovo djelo (kao npr. oduševljenje s francuskom revolucijom, zatim egzaltacija pa razočarenje s Napoleonom).
Scenarij je tako upropastio mogućnost da dobar, nadasve odličan film, jer se Rose pokazao kao vješt vizualni stilist. Jedna od sekvenci koja bi trebala ilustrirati "što je glazbenik htio reći" spada u nešto najdomišljatije i najveličanstvenije što sam imao prilike vidjeti u suvremenoj produkciji. Ali trud je upropašten ne samo nedosljednim i na trenutke nesuvislim scenarijem (za što Rose ne može kriviti nikoga osim samog sebe) nego i nedostatkom smisla da manje dijelove sastavi u smislenu cjelnu. Tako dobijamo red vrhunskih glazbenih spotova pomiješan s bezveznim pokušajima da se isti objasne.
Glumci su, kao što bi se i moglo očekivati, O.K. Gary Oldman po n-ti put dokazuje kako nema te uloge koju majstorski ne može odigrati, ali i da nema tog scenarista i režisera koji glumački trud ne može obezvrijediti. Isabella Rossellini je loša, slično kao i Valeria Golino, dok su ostali manje-više korektno obavili posao.
Ukratko, MOJA BESMRTNA LJUBAV je razočarenje.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos