U jednoj od sceni filma NELL jedan od likova tvrdi kako svaki pojedinac ima neki skriveni motiv za svoja djela, pa čak i Majka Tereza. Nekada je otkrivanje tih skrivenih motiva prilično teško, ali u slučaju NELL je više nego jasno kako je motiv Jodie Foster da se upusti u pustolovinu produciranja ovog filma bio taj da je povijest ne upamti kao femme fatale koja umalo nije Ameriku lišila jednog predsjednika nego kao prvu ženu koja je osvojila tri Oscara. I za tako nešto se odlučila zaigrati nasigurno - cjelokupni film je bio podređen oskarovskoj ulozi.
Radnja se filma odvija u zabačenim brdima Južne Caroline gdje Nell (Foster) živi zajedno s majkom. Na početku filma Nellina majka umire i simpatični seoski liječnik Lovell (Neeson) će otkriti bizarnu tajnu - Nell ne samo da nije nikada vidjela nijedno drugo ljudsko biće, nego je, živeći uz paraliziranu majku razvila neobičan govor nerazumljiv bilo kome osim njoj samoj. U nastojanju da spasi Nell od životarenja u duševnoj bolnici Lovell će se sukobiti s psihijatricom Paulom (Richardson) koja to neobično stvorenje nastoji iskoristiti za ispitivanja.
Danas su došla takva vremena da se Oscara za glumu ne može dobiti ako lik koji se tumači nije na onaj ili ovaj način onesposobljen za normalnu egzistenciju u ljudskom društvu. Snobovi losanđeleske Akademije, koji su time nehotično dali jedan od poticaj kugi "političke ispravnosti" su posljednjih nekoliko godina redovno davali Oscare tumačenjima autista, šizofrenika, psihopata, paraplegičara i mentalno zaostalih. Jodie Foster, jedna od najpametnijih i najdarovitijih holivudskih glumica (koja se nedavno uspješno okušala i u režiji MALOG ČOVJEKA TATEA) je tome dala svoj doprinos.
Film je, dakle, bio zamišljen kao "one man show" u kojem je glavna zvijezda neosporno trebala biti Jodie Foster. Ali, to se jednostavno nije dogodilo. Naime, lik Nell je zbilja intrigantan i postavlja velike zahtjeve svakom glumcu, ali se tumačenje takvog lika svodi na niz kreveljenja, grimasa, neartikuliranog govora i besmislenih pokreta. Sve je to zgodno, ali nakon dužeg vremena postane dosadno i iritantno. Stoga je trebalo ubaciti još nekoliko likova, a najbitniji od njih je liječnik koji "shvaća" Nell i nastoji joj pomoći da se adaptira svijetu, odnosno da se skloni od njega. Tu je upravo bila greška - gledatelji vole likove s kojima se mogu identificirati, a naravno da će se prije identificirati i više pažnje posvetiti zdravim, normalnim likovima nego nekoj nesretnici s kojom možemo komunicirati isto kao s kućnim ljubimcem. Izbor Neesona za tumača te uloge, kojemu je skroz nepotrebno kao pomoć dovedena njegova životna izabranica Natasha Richardson je zapečatio sudbinu ovog filma, jer je Neesonova karizma došla u neumitni sukob s Fosteričinom, a taj se sukob nikako nije riješio, od čega je nastradala priča kao cjelina.
Scenaristički je film dosta slabo urađen, pri čemu moram konstatirati kako bi profesionalci koji štancaju TV-filmove na ovu temu to mnogo bolje učinili, odnosno cijelu priču ugurali u nenametljivi 90-minutni format. U nastojanju da se dobije neka "epska" širina, ubačeno je još nekoliko nepotrebnih likova (superdobri policajac i banda seoskih đikana), a rasplet je razočaravajuće nedorečen i krajnje neuvjerljiv, da bi sve kuliminiralo hepiendisimusom u epilogu.
Što se pak čisto tehničkih aspekata filma tiče, režiser Apted (kojemu sam gledao razočaravajući hladnoratovski GORKY PARK i solidni triler TREPTAJ) je manje-više rutinerski obavio posao. Glazbu Marka Ishama gotovo da i ne primjetimo, ali zato ljubitelji netaknute mogu doći na svoje zahvaljujući dobroj fotografiji Dante Spinottija.
Ukratko, film koji može na trenutke zadovoljiti, ali nakon kojeg osjetimo zadovoljstvo zbog činjenice da nije dobio Oscara.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos