BITTER MOON
LUNES DE FIEL
Prije dvije godine je u Hrvatskoj gostovao poznati francuski književnik Pascal Bruckner da promovira hrvatsko izdanje svog romana GORKI MJESEC. Tadašnja HTV tome ne bi posvetila ni sekundu vremena da se Bruckner zajedno s Alainom Finkielkrautom i Bernardom Henry-Leviem nije istakao kao veliki zagovornik BiH i Hrvatske. Tako smo imali prilike čuti nešto o suvremenom romanu koji se u ovo postideološko doba trebao što je manje moguće baviti pomodnim ljevičarskim temama, a umjesto toga obratiti pažnju na "jednostavne ljubavne priče".
Brucknerov roman, a i istoimeni film Romana Polanskog nastao po njemu je, pak, sve nego "jednostavna ljubavna priča". Mogao bi proći kao melodrama, ali nikako kao "jednostavna" melodrama. Radnja započinje na brodu koji krstari Sredozemljem gdje ukočeni engleski bračni par - Nigel (Grant) i Fiona (Scott Tomas) susreću svoju suprotnost u paraliziranom američkom književniku Oscaru (Coyote) i njegovoj zanosnoj francuskoj supruzi Mimi (Seigner). Oscar Nigelu pripovijeda kroniku svoje ljubavne veze s Mimi, s brutalnom iskrenošću iznoseći sve najpikantnije detalje o svim fazama tog neobičnog odnosa koji je zašao u ekstreme. Nigel se sve vrijeme pita kakvu to perverznu igru Oscar igra s njim, ne mogavši ignorirati činjenicu kako se zapalio za Mimi.
GORKI MJESEC predstavlja jedan od rijetkih primjera žanra melodrame koji se nije pretvorio u jeftini sentimentalni kič, tako primjeren Hollywoodu. Umjesto toga imamo naturalističko prikazivanje uspona i padova jedne veze koja završava gotovo neljudskim nasiljem. Za to je najvjerojatnije najzaslužniji Polanski, tip kojeg život nije štedio, i koji u svojim filmovima ima običaj prikazivati ljude onakve kakvi jesu, a ne onakve kakvi bi trebali biti. Doduše, mnogi će nakon GORKOG MJESECA postavljati primjedbe prema kojima glavni junaci ipak nisu ljudi kakve možemo vidjeti u stvarnosti, ali ako je taj prigovor opravdan, valja ga uputiti prije svega Bruckneru i njegovom romanu.
Casting filma bio je prilično jednostavan, i temeljio se na oprekama "ukočeno" - "radikalno" i "lijepo" - "ružno". Tako je Hugh Grant idealan za ulogu zgodnog, ali ukočenog Nigela (mada mu ta britanska "stiff upper lip" ukočenost može samo štetiti u daljoj karijeri, sužavajući mu raspon mogućih uloga). Kristin Scott Thomas kao "ukočena" i neugledna supruga je također dobro uradila svoj posao. Posebne pohvale treba uputiti Peteru Coyoteu, izvrsnom američkom karakternom glumcu za kojeg je zbog ne baš pretjerano privlačnog fizičkog izgleda izgledalo da nikada neće dobiti ovakve uloge (jednom ju je, zapravo, i dobio, ali u komediji OUTRAGEOUS FORTUNE).
Ipak, najveće pohvale trebaju ići najfascinantnijem rezultatu castinga. Polanski nije bio baš pretjerano objektivan kada je ulogu Mimi povjerio svojoj supruzi Emmanuelle Seigner, ali s obzirom na osvjedočeni ukus tog umjetnika ne trebamo mu uopće zamjeriti. Emmanuelle Seigner se sjećamo iz filma FRANTIC gdje je zajedno s Harrisonom Fordom odigrala jednu od najerotičnijih, ali istovremeno i najdirljivijih sekvenci u povijesti kinematografije. Ovdje Polanski daje svim njenim talentima da dođu u potpunosti do izražaja - od izvrsnog izgleda, do sjajnog glumačkog talenta pa sve do dosada nezabilježene plesačke vještine. Ukratko, imamo dosta razloga ne biti sretni zbog činjenice da je Seigner supruga jednog režisera, jer to znači da ćemo je teško vidjeti u filmu ikoga drugog.
Što se filma kao cjeline tiče, kopija Poly Brosa, po običaju nije za pohvalu tako da nismo mogli uživati u fotografiji. Vangelis, koji sada vrlo rijetko piše filmsku glazbu, obavio je rutinski posao i ovaj put nam njegove teme neće tako lako zapasti za uho. Ali, GORKI MJESEC je ipak jedno od najzrelijih i najkvalitetnijih umjetničkih djela koje imamo prilike vidjeti na policama naših videoteka.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos