VUK

WOLF

• uloge: Jack Nicholson, Michelle Pfeiffer, James Spader, Kate Nelligan, Richard Jenkins, Christopher Plummer
• glazba: Ennio Morricone
• scenarij: Jim Harrison & Wesley Strick
• režija: Mike Nichols
• proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 1994.
• distribucija: Continental Film Video
• trajanje: 120 '

Čak i oni skeptični prema okultnim znanostima se slažu da se za vrijeme punog mjeseca događaju neobične stvari, te da tako neki inače mirni i skromni ljudi drastično mijenjaju vlastito ponašanje. Liberalniji među njima u takvim pojavama vide znanstvenu podlogu mitova i legendi o vukodlacima. Jedna od filmskih verzija te priče je i VUK, gdje na početku Will Randall (Nicholson), sredovječni urednik u izdavačkoj kući, bude ugrižen od vuka. Ispočetka nema nikakvih posljedica, ali Randall ubrzo postaje svjestan promjena u vlastitom metabolizmu - dugotrajnog spavanja, poboljšanih osjeta sluha i njuha. Uz te sposobnosti dobija i novo samopouzdanje, što mu omogućava ne samo da zadrži posao, nego da se i obračuna sa ljigavim štićenikom (Spader) koji se želio dočepati njegovog položaja. Pored svega toga se upušta i u ljubavnu vezu s kćerkom vlasnika tvrtke (Pfeiffer).

Da budem iskren, nisam očekivao bog-zna-što od ovog filma. Mikea Nicholsa kao režisera nisam nikada previše cijenio - njegovi filmovi su mi se uvijek činili dosadni i razvučeni, te je jedino što me je manje-više njima privlačilo bila dobra glumačka postava. U ovom slučaju to je bio izvrsni Jack Nicholson, tip koji ozbiljno konkurira de Niru kao najmarkantniji glumac današnjice. Nicholson, inače, posljednjih godina nema baš opsežnu kinematografiju, ali je zato svako njegovo pojavljivanje svečanost za filmofila. Tako se, na primjer, nitko ne bi sjećao Burtonovog BATMANA da u njemu nije bila briljantna Nicholsonova uloga Jockera.

Nicholson je, pak, najveću slavu u posljednje vrijeme stekao tumačeći uloge tipova koji su istovremeno i satanski, a istovremeno i nekako perverzno simpatični. Uloga vukodlaka, koja u sebi sintetizira životinjsku seksualnost i nasilnost, bila je upravo kao salivena za Nicholsona i zbilja čudi što su filmaši koji su se tom temom bavili nešto ranije (Landis, Dante) ignorirali tu činejnicu. No, za sve postoji prvi put, pa se tu stvorio Nichols.

Nichols je, za divno čudo, uspio napraviti uspješan film, kojeg možemo gledati i kao dramu (što je Nicholsova specijalnost) i kao uzbudljivi horor. Najveću zaslugu za to vjerojatno ima skladatelj Ennio Morricone koji je napravio glazbu koja se vjerojatno neće pamtiti, ali koja za razliku od nekih prethodnih slučajeva savršeno prati radnju i diže adrenalin kojeg bi Nicholsova anemična režija inače spustila. Pored Morriconea treba istaći i Nicholsonove kolege (pogotovo indijskog glumca Oma Purija u efektnoj epizodi), ali naravno, prvenstvo ipak pripada odličnoj Michelle Pfeiffer. Ta glumica ima nevjerojatan talent da u jednom filmu izgleda odvratno, a u drugom kao oličenje svih pritajenih muških nagona. Što se VUKA tiče, ovdje je riječ o drugom slučaju, i možda najviše zahvaljujući njoj, VUK zaslužuje više od prolazne ocjene.