Izlazeći iz kina nakon gledanja Stoneovih ROĐENIH UBOJICA mnogi su se pitali kakav bi bio taj film da je Tarantinov scenarij režirao netko drugi. Odgovor na to vjerojatno nikada nećemo saznati, ali nam zato film KALIFORNIA Dominica Sene daje najpribližniju perspektivu onoga što smo mogli očekivati s obzirom na velike sličnosti u osnovnoj zamisli.
Na početku filma vidimo Briana Kesslera (Duchovny) kao neuspjelog književnika koji, da bi promijenio stanje stvari u svom životu, odlučuje s djevojkom Carrie (Forbes) otići u Kaliforniju i cijeli pothvat financirati knjigom o najpoznatijim američkim ubojstvima. Za tu građu o knjizi je neophodno posjetiti dosta poprišta širom zemlje, pa, da bi smanjio troškove goriva, Brian daje oglas u kojem traži par koji bi sudjelovao u tom putovanju. Na oglas se jedini javljaju siromašni i neobrazovani Early Grayce (Pitt) i njegova djevojka Adele (Lewis). Za Adele se brzo ispostavi da je retardirana, dok Early, ispočetka samo neugodni primitivac, tokom putovanja postaje sve nasilniji i odražava monstruoznije aspekte ljudske ličnosti, tako da se putovanje pretvara u krvavu odiseju.
Odmah na početku moram ustanoviti da KALIFORNIJU, za razliku od većine sličnih proizvoda na video-policama, karakterizira nevjerojatno kvalitetna fotografija i uopće briga za vizualni identitet filma. Već i u tom, čisto tehničkom aspektu, Stoneove ROĐENE UBOJICE postaju zahvalan predmet usporedbe. Stone je priču silovao videospotovskim pres***vanjem dok dosad nepoznati Sena koristi videospotovsku tehniku u sićušnim količinama (a i one odaju nevjerojatno majstorstvo) i više se oslanja na rad scenografa radi postizanja tmurne atmosfere nego iritantne montažne vratolomije.
Druga sličnost KALIFORNIJE i ROĐENIH UBOJICA je u tome da oba filma imaju nominalno temu masovnih ubojica, ali i odnosa društva prema njima. Stone gledatelja tretira kao malo dijete i društvo simbolizira institucijama; Sena pak "normalnim" sudionicima puta - Brianom i Carrie. Brian na početku filma iznosi liberalne stavove prema fenomenu serijskih ubojica, dakle protivi se načinu na koji društvo rješava taj problem - smrtna kazna i doživotni zatvor - smatrajući da su oni zapravo žrtve nesretnih životnih okolnosti. Ono što film čini vrijednim jest da ta jasno izražena teza tokom njega biva testirana (i ismijana) te da je gledatelju ponuđeno više odgovora na pitanje "kako se suočiti sa serijskim ubojicama". Za razliku od Stonea koji, ogorčen činjenicom što svijet ignorira njegove mesijanske poruke, cjelokupno ljudstvo društvo prikazuje kao kolektivnog ubojicu, a serijske ubojice kao njegov najjasniji, pa dakle i najpozitivniji odraz, Sena u završnici ipak daje suprotnu poruku - točno je da ljudsko društvo ubija i čini nepravdu, ali ipak je na pojedincu samom da odluči da li će krenuti putem dobra ili zla.
Treća sličnost KALIFORNIJE i ROĐENIH UBOJICA je casting. Tu prvenstveno mislim na Juliette Lewis, mladu glumicu koja je bila Mallory u Stoneovom filmu. Osobno je držim užasno antipatičnom, ali ovdje je dala sjajan portret retardirane djevojke. Njen partner Brad Pitt je isto tako odličan. Tip koji je nedavno proglašen "najseksepilnijim muškarcem u Hollywoodu" ovdje je dao sve od sebe da postane najljigaviji, najružniji i najodbojniji ispljuvak ljudskog roda kakav se može zamisliti, zasjenivši kreacije čak i Davida Patricka Kellyja, tipa koji u Hollywoodu važi kao ekspert za takve vrste uloga. Ono što cijelom filmu daje uznemirujuće konotacije jest da, za razliku od Mickeya i Malloryja, polumitskih bića, ubojica u KALIFORNIJI izgleda kao osoba koju svaki dan možemo vidjeti na ulici, čekati u redu za kruh ili se voziti u autobusu. U njihovoj su sjeni, dakako, glumci koji tumače "normalne" likove. Duchovny kao Brian je bezličan ali solidan, ali je zato dosta privlačna Michelle Forbes vrlo dobra u ulozi Brianove djevojke koja služi kao oličenje "normalnosti" društva.
Sve u svemu, KALIFORNIJA je film nezasluženo stavljen u sjenu razvikanijim ali katastrofalnim ROĐENIM UBOJICAMA, jedan od rijetkih trilera koji nastoji imati nekakvu društvenu poruku, i koji za razliku od angažiranih drama u tome i uspijeva.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos