LICE STRAHA

FEARLESS

• uloge: Jeff Bridges, Isabella Rossellini, Rosie Perez, Tom Hulce, John Turturro
• glazba: Maurice Jarre
• scenarij: Rafael Yglesias (po vlastitom romanu)
• režija: Peter Weir
• proizvodnja: Warner Bros., SAD, 1993.
• distribucija: Jadran Film Video
• trajanje: 115 '

Osim što je snimljeni 1993. i što je glazbu za njega napisao Maurice Jarre, ovaj film je Figgisovom MR. JONESU sličan i po tome što se njegova radnja svodi na psihološku studiju patološkog karaktera. Na početku filma vidimo arhitekta Maxa Kleina (Bridges) kako preživljava avionsku katastrofu. Iskustvo bliske smrti ga toliko izmijeni da on prestaje osjećati strah i postaje toliko opijen svojim novopronađenim darom da prestaje mariti za svoju obitelj. Psihijatar (Turturro) će ga nastojati izliječiti tako što ga poveže s mladom Portorikankom (Perez) koja je žrtva depresije jer je u istoj nesreći izgubila dijete. Klein će uspjeti vlastitoj ženi vratiti vjeru u život, ali ne i sebi čvrsto tlo pod nogama.

Za razliku od kritičarskog establishmenta nisam veliki fan australskog režisera Petera Weira, iako ga smatram jednim od umjetničkije nastrojenih filmskih radnika. Njegovi filmovi su puni nečega što bi najlakše mogao definirati kao "filmska poezija" - u njima se vidi neko dubinsko značenje, ali to značenje nikada ne dopre do gledatelja i bedasti završetak najčešće u potpunosti pokvari dojam o filmu koji bi inače bio remek-djelo. U GALIPOLJU je, na primjer, u par završnih kadrova, uspio uništiti sve što je gradio u prethodna dva sata. No, ovdje toga nema, jer je cijeli film pun konfuzije i proturječja.

Film se vrti oko jednog čovjeka, ali Weir, opčinjen egzotičnim kulturama, kao da nema snage da mu se skroz posveti pa uvaljuje antipatičnu Rosie Perez (zapravo, sasvim simpatičnu sve dok ne povisi ton) da mu bude nekakav pandan. Dalje, film govori o promjeni u životu Maxa Kleina. Mi te promjene ne vidimo, jer film počinje s nesrećom, kada je Max Klein već izmijenjen. Ostaje nam potpuno nejasno kako i zašto je Klein transformiran, te da li je on zbilja postao ono što jest igrom slučaja ili utjecajem natprirodnih sila. Odgovor na to ne daje ni halucinantna deus ex machina završnica.

Ako zanemarimo sadržaj, forma filma je savršena. Glazba je dobra, tako da se uopće ne prepoznaje standardni motiv Mauricea Jarrea. Bridges u glavnoj ulozi je dobar, ali bi Costner bio mnogo uvjerljiviji. Rosie Perez je odlična, a Hulce (sjeća li ga se tko po Oscaru u AMADEUSU?) je sjajan kao manijakalno pohlepni odvjetnik.

Sve u svemu, film koji je dobro snimljen, ali koji će izazvati dosta glavobolje ako ga pokušate shvatiti.