Anketa na Internetu je pokazala kako tamošnja zajednica PULP FICTION Quentina Tarantina smatra najboljim filmom svih vremena. Mislim da je to najbolja ilustracija fenomena Tarantino - činjenice da je jedna mlada režiserska zvijezda uspjela zasjeniti veličine etablirane desetljećima. Zahvaljujući tom fenomenu RESERVOIR DOGS, film na kojeg naši distributeri ne bi bacili ni najprezriviji pogled i koji bi u najboljem slučaju tavorio u zaboravu video-polica, odjednom dolazi na naš kino-repertoar kao najelitnije djelo uglednog umjetnika.
Radnja filma RESERVOIR DOGS se, slično kao i PULP FICTION, odvija u podzemlju Los Angelesa. Šestoricu kriminalaca unajmljuje Joe Cabot, sitni gangsterski šef, da obave pljačku draguljarnice. Pljačka uspije, ali u obračunu s policijom poginu dvojica, a jedan biva teško ranjen. Preživjeli se skupljaju u jednom skladištu gdje zaključe kako ih je netko otkucao policiji, a taj netko mora biti među njima.
Tko od dobrog filma očekuje da ima dojmljivi soundtrack, stotine statista, desetine eksplozija i automobilskih potjera, bolje da ne gleda RESERVOIR DOGS. Kao i Tarantinovo kasnije djelo, RESERVOIR DOGS nisu pretjerano spektakularan film, i svoju atraktivnost ne izvlače toliko iz vizualnih koliko čisto scenarističkih atrakcija. Srž Tarantinovog kvaliteta kao filmskog umjetnika jest u briljantnom scenariju i dobrom radu s glumcima. Tako i RESERVOIR DOGS, čija se radnja uglavnom događa u jednom prozaičnom skladištu, koji nema uopće ženskih likova i koji ne krije nizak budžet, dokazuje Tarantinovu kreativnu snagu tako što on usprkos tim nedaćama, koje bi većinu etabliranih umjetnika odmah zaustavile, stvara jednu snažnu, duhovitu i dojmljivu filmsku minijaturu, koja će duže ostati u pamćenju od ambicioznih visokobudžetskih "high concept" drama.
Da bi se u potpunosti shvatile teškoće s kojima se Tarantino susreo, dobro bi bilo podsjetiti se na priču o nastanku RESERVOIR DOGSA, jednu od onih priča koje će ući u antologiju holivudskih legendi. 1990. kada je nastala zamisao o filmu, Tarantino je iza sebe imao šest godina rada u videoteci "Video Archives" u Manhattan Beachu te bezbrojne pokušaje da se probije kao glumac u Hollywoodu, pri čemu se služio lažima o svojem sudjelovanju u snimanju nekih opskurnih filmova. Tada je iza sebe imao već dva napisana scenarija - TRUE ROMANCE i NATURAL BORN KILLERS - ali je uspio prodati samo NBK i to za to 50000 US$. Tako dobijen novac je mislio iskoristiti da na vrpci od 16 mm i crno-bijeloj tehnici snimi RESERVOIR DOGS, a likove iz filma su trebali glumiti njegovi prijatelji. Ako se u obzir uzme da danas prosječni holivudski film stoji oko 34 mil. US$ lako je pretpostaviti na što bi to sve sličilo, i koliki je bio Tarantinov fanatizam.
Da bi našao dodatna sredstva za taj projekt, Tarantino je napustio rad u videoteci i zaposlio se kao pomoćni scenarist u maloj tvrtki CineTel Films. Tamo je sreo Lawrencea Bendera i taj susret je zapečatio njegovu sudbinu. Bender je, naime, pohađao satove glume kod prijatelja supruge Harveya Keitela, etabliranog glumca. Scenarij je preko nje došao do Keitela, koji se njime oduševio i pristao ne samo glumiti, nego i producirati film. Keitelov ugled i novac privukao je još nekoliko glumaca i producente Monte Hellmana (koji je ugled stekao "umjetničkim" vesternima kasnih 60-tih) i Richarda Gladsteina. Uz njihovu pomoć Tarantino je snimio neke scene koje je prikazao ljudima iz grupacije Terryja Gilliama na festivalu nezavisnog filma u Sundanceu 1991. Gilliam je dao dodatna sredstva i film je dovršen 1992. te premijerno prikazan na nekoliko festivala nezavisnog filma da bi nakon Sundancea 1992. bio dan u opću distribuciju.
Nakon premijere, Tarantino je na sebe navukao bijes jednog dijela kritike koja mu nije mogla oprostiti velike količine nasilja i naturalističkog prikaza ostalih oblika društvene patologije, koje karakteriziraju njegova djela. Ne mogavši pronaći umjetničke zamjerke, pronašli su jedan opskurni hongkonški film iz 1987. GRAD U VATRI režisera Rona Lama, čiji scenarij dosta podsjeća na RESERVOIR DOGS, te Tarantina proglasili najobičnijim plagijatorom. To možda može biti točno i sigurno je da je Lamov film zbog te činjenice dobio kult-status, ali prije bih rekao da je u pitanju bijes kulturnog establishmenta koji ne može sebi priznati da se materijal dosada rezerviran za najgori šund i komercijalu može iskoristiti za umjetnost. Taj isti establishment je zaboravio i na činjenicu da je suvremeni hongkonški gangsterski film, u stvari, isto tako pod snažnim utjecajem francuskog gangsterskog filma iz 50-tih i 60-tih godina, koji je pak bio pod utjecajem sličnih američkih filmova iz 30-tih. Dakle, napadati Tarantina zbog plagijata bi bilo isto što i svakog drugog umjetnika napasti zbog plagiranja epa o Gilgamešu.
Drugi ozbiljni napad na Tarantina došao je iz tabora "politically correct" orijentiranih kritičara, koji danas očito imaju presudan utjecaj na Hollywood. Neki su RESERVOIR DOGS proglasili prvim "bjelačkim" filmom u Americi nakon dugo vremena. Glavni junaci su svi bijelci, što je za današnji prosječni film u Hollywoodu nezamislivo (mora biti barem jedan crnac), te koriste svaku priliku za rasističke primjedbe o "niggerima". Jedini crnac koji se pojavljuje u filmu ima kostim koji je sve donedavno bio rezerviran za bad guys - to je bilo dovoljno da Tarantina proglase rasistom. Sam Tarantino se o tome nije previše izjašnjavao, mada bi sve kritičare najbolje demantiralo njegovo indijansko podrijetlo. U svakom slučaju, PULP FICTION je svim "politicallly correct" dušobrižnicima najefektnije začepio usta po tom pitanju.
Treći, i svakako najosnovaniji napad na Tarantina dolazi iz tabora moralista. Junaci njegovih filmova su kriminalci, talog taloga koji se ne ustručava činiti najokrutnija djela i gotovo je nemoguće pronaći osobu koju itko može identificirati kao pozitivnu. S druge strane, humor kojim je začinjen prikaz tog društvenog dna, čini sve što vidimo u filmu nekako prihvatljvim, tako da se na trenutke smijemo scenama u kojima bismo u svakom drugom trenutku povraćali. RESERVOIR DOGS zbilja ima neke scene koje ne preporučujem osjetljivijim osobama, i ne bi se iznenadio da vidim ljude kako izlaze iz kina, dok se istovremeno dio publike smije. Ali, mislim da RESERVOIR DOGS ipak imaju određenu moralnu pouku. Svi junaci filma imaju određen moralni kodeks, koliko god pervertiran bio. Toga kodeksa se drže od prvog do posljednjeg trenutka i zbog njega, a ne zbog vlastite gluposti ili strasti koje ne mogu kontrolirati, čine stvari suprotne zdravom razumu koje će kulminirati u krvavom elizabetanskom raspletu. Taj isti moralni kodeks će u PULP FICTIONU biti nekako razblažen i imati pozitivnije učinke, pa stoga Tarantinovi kritičari nemaju pravo.
Ukratko, RESERVOIR DOGS je film koji se valja pogledati, jedna sjajna minijatura, trijumf kvaliteta nad kvantitetom.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos