MR. JONES

• uloge: Richard Gere, Lena Olin, Anne Bancroft, Tom Irwin, Delroy Lindo, Lauren Tom
• glazba: Maurice Jarre
• scenarij: Eric Roth & Michael Christopher (sinopsis: Eric Roth)
• režija: Mike Figgis
• proizvodnja: Tristar, SAD, 1993.
• distribucija: Continental Film Video
• trajanje: 110'

Richard Gere je dobar glumac, možda čak i odličan, ali mi nikada nije bio pretjerano simpatičan. Jedna od osobina koja je bila uzrokom te antipatije jest sklonost preglumljivanju, tako da je u većini slučajeva bilo teško pronalaziti velike razlike u likovima koje je tumačio. U MR. JONESU on pronalazi sebe glumeći tipa koji je šarmantan, dovitljiv i bezbrižan. Dakako, okolina, a i psihijatrica dr. Bowen (Lena Olin) ne misli tako: vedrina kojom zrači Jones nije posljedica ni njegovog karaktera, ni droge, nego prolazni simptom podmukle duševne bolesti, koji će mjesto ustupiti suicidalnoj depresiji.

Uzeo bih slobodu da kažem kako je od svih duševnih bolesti za veliki ekran najatraktivnija upravo manično-depresivna psihoza, jer njeni simptomi daju sjajan materijal za vrhunske glumačke kreacije: u kratkom vremenu glumac mora od brbljavog, samodopadnog i neugodno drskog tipa doći do emocionalne lešine sklone samoubojstvu i obrnuto. Stoga je izbor Gerea za tu ulogu bio pun pogodak, jer način njegove glume upravo odgovara simptomima manične faze. U kraljevskoj sjeni te uloge našla se Lena Olin, švedska glumica (koja je imala nesreću da za svoj holivudski debi uzme katastrofalnu Pollackovu HAVANU) čije se agonije i ekstaze jednostavno zbog scenarija ne mogu mjeriti s Gereovim.

Oko te dvije uloge, i još par dobrih epizodnih, Figgis je napravio solidan film. Upravo, tako: solidan i ništa više. Vizualno je dobar, a Figgis je izgleda uradio nešto po pitanju svog poslovično lošeg izbora filmske glazbe. Ali, filmu fali ono najbitnije - priča. Priče jednostavno nema - sve što u filmu vidimo jest statički prikaz jedne bolesti i posljedice te bolesti na okolinu, kao i neuspješnog pokušaja liječenja. Završnica ništa ne rješava, a katarza je isforsirana. Oni koji su očekivali dramu, nisu je dobili, a završetak i dalje ostaje bolna točka Figgisove režiserske karijere.

No, ipak, valja biti blagonaklon prema ovom filmu. Sve u svemu, bolji je od prosjeka - pravi profesionalni holivudski prve lige. Najtoplije ga preporučam svim Gereovim obožavateljicama.