IN THE NAME OF THE FATHER
Moram priznati kako svojevremeno nisam imao hrabrosti da se suočim s ovim filmom. On pred mene postavlja problem koji teško da može zamisliti ijedan drugi gledalac: događaji i pojedina iskustva glavnog junaka su frapantno slični iskustvima kroz koja je prije godinu i nešto dana morao prolaziti autor ovih redaka. Trebalo je proteći vrijeme da se stekne određena distanca, da izblijede dojmovi koji bi mogli utjecati na moje viđenje ovog filma, te sam stoga morao sačekati video-izdanje Sheridanovog filma kako bih mogao izreći svoj sud o njemu.
Radnja filma započinje u nemirnom Belfastu 1974. u kojem mladi Gerry Conlon (Day-Lewis) kao sitni kriminalac svojim neodgovornim ponašanjem dovodi u opasnost ne samo svoj, nego i živote drugih ljudi. Da bi ga zaštitio od nevolje, njegov skromni i bogobojazni otac Giuseppe (Postlethwaite, koga se možda netko sjeti u ulozi Karola Woytile u TV-filmu nedavno prikazivanom na HRT) ga šalje u London rođacima, ali umjesto kod njih Gerry završi u jednoj hipi-komuni. 5. listopada 1974. IRA-ina teroristička kampanja kulminira eksplozijom u Guilsfordu gdje gine petoro mladih nedužnih ljudi. U takvoj atmosferi policija pronalazi žrtvene jarce u Gerryju i njegovim prijateljima, koji će nakon nekoliko dana mučenja potpisati lažna priznanja. Ali, to nije kraj Gerryjeve golgote: kao suučesnik je optužen nitko drugi njegov otac, s kojim će slijedećih godina biti prisiljen dijeliti ćeliju.
Sheridan je režirajući ovaj film bio suočen s posebnom odgovornošću, jer je riječ o ekranizaciji istinitih događaja. Da stvar bude još delikatnija, riječ je o događajima koji imaju itekakve dnevnopolitičke konotacije s obzirom da se sukob u Sjevernoj Irskoj, ako već nije pri kraju, onda sasvim sigurno ulazi u novu fazu. Sheridan je morao paziti da se film ne pretvori u jeftini agitprop za irsku stvar, a da s druge strane, ne izgubi na vjerodostojnosti. Izgleda da u tome i nije baš previše uspio, ali za to je on sam najmanje kriv; pravi je krivac povijest. Povijest je kriva i zbog toga što je događaje u rasponu od mnogo godina morao sažeti u dva filmska sata, zbog čega je film i dosta ubrzan.
No, to ne znači da je film loš. Naprotiv, riječ je o izuzetno profesionalnom djelu, s poslovično odličnim britanskim glumcima, glazbom, scenografijom. Ali, remek-djelo nije.
(c)1994 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos