"Western je mrtav" bila je tvrdnja koja je za filmske kritičare u proteklom desetljeću imala istu težinu kao Arhimedov zakon za fizičare. Ali, već početak ovog desetljeća ih je više nego demantirao: 1990. debitant Kevin Costner pobire hrpu Oscara za svoj PLES S VUKOVIMA, a dvije godine kasnije ga slijedi veteran Clint Eastwood sa NEPOMIRLJIVIM. Na to se nadovezuje cijeli niz projekata koji su na ovaj ili onaj način vezani uz Divlji Zapad, i koji, a to je suvremenom Hollywoodu najvažnije, pobiru gomilu novaca.
Ali, čini se da se zaboravlja odakle je ta western-nostalgija došla. Naime, renesansa westerna je samo logična posljedica utjecaja modernih ekoloških shvaćanja. Nigdje drugdje kao u prepoznatljivom ambijentu Divljeg Zapada ne možemo vidjeti sukob između čiste i iskonske Prirode sa prljavom i korumpiranom Civilizacijom. Dakle, takva shvaćanja, u interakciji s novom američkom "politically correct" filozofijom, urodila su da je renesansi westerna prethodio tzv. indijanski film (Boormanova SMARAGDNA ŠUMA, Joffeova MISIJA, Roddamova RATNA STAZA, McTiernanovi POSLJEDNJI DANI RAJA, Beresfordova CRNA ODORA i Mannov POSLJEDNJI MOHIKANAC). Priroda dobija svoju antropomorfizaciju u liku Indijanaca koji su prostodušni, simpatični, ukratko dobri i koji najčešće budu žrtve pokvarenih, barbarskih bijelaca.
Stoga ne čudi što se Walter Hill, nekoć sjajni novoholivudski režiser, kojemu odavno ne cvjetaju ruže, odlučio da se, za promjenu, prikači trendu i snimi svoju verziju indijanskog filma. Za temu je uzeo Geronima, legendarnog poglavicu Apača čije je ime postalo bojni poklič američkih padobranaca u drugom svjetskom ratu. Za scenarista je uzeo Johna Milliusa, još jednog novoholivudaša, koji, za razliku od Hilla, ipak pravi bolje filmove (njegov CONAN BARBARIN smatram jednim među pet ili deset najboljih filmova ikada snimljenih). Milliusu se svidjela priča o poglavici s kojim završava povijest indijanskih ratova. Geronimo je upravo onakav tip junaka kakav Millius koristi u svojim filmovima - romantični individualac protiv nezadržive i bezlične sile Društva i Civilizacije (DILLINGER, VJETAR I LAV, OPROŠTAJ S KRALJEM).
Kombinacija je na papiru izgledala dobitna, ali na kraju ipak nije bilo tako. Zašto? Zato što su Millius i Hill, iako iz iste generacije, ipak dva različita tipa filmskih djelatnika. Millius je stručnjak za epove, "filmove veće od života", a Hill majstor kratkih 90-minutnih akcijada u kojima iskazuje svoje redateljsko umijeće. U GERONIMU je između ta dva shvaćanja filma pokušan kompromis koji nije uspio; film nema dovoljno sadržaja da bi bio ep (radnja se odnosi samo na posljednji vojni pohod protiv Geronima), a istovremeno je akcija umrtvljena i nasilno se ubacuje u kratkim isječcima bitaka.
Dvojnost filma nije samo u konceptu, nego i u scenariju. Millius nije načisto da li da kazuje priču o Geronimu ili o ljudima koji hvataju Geronima. Ta se dvojnost pokazuje i u glazbi Ry Coodera koji svoju partituru svako malo vodi čas putem indijanskih motiva (prilično iritantnih, ne znam koliko je za to odgovoran Senna M.), čas putem klasike.
Ukratko, ukoliko netko želi pogledati dobar western ili film o Indijancima bolje je da gleda PLES S VUKOVIMA ili WYATTA EARPA, a ne ovaj neuspjeli pokušaj isluženih kadrova da žive od stare slave.
(c)1994 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos