Početkom sedamdesetih godina su bili snimljeni možda najbolji filmovi s tematikom nacizma. Većina njih je snimljena u Evropi, a najveći obol su dali upravo talijanski režiseri kao Visconti, Lilliana Cavani te Lina Wertmueller. Taj je trend simbolično završen s Fassbinderovom "Lili Marleen", pa se sve do "Schindlerove liste" ništa na tu temu značajnije nije snimalo. Da li je razlog tome bio (ne)opravdani strah da se nakon ljevičarske šezdesetosmaške euforije kao reakcija ne ponove pojave iz najmračnijih godina evropske povijesti ili jeftino politiziranje tema je neke druge rasprave, ali je činjenica da su mnogi od tih filmova naknadno ušli u antologije.
U taj trend su se vrlo često znali ubacivati i manje daroviti režiseri, a jedan od njih je bio i Tinto Brass, koji će kasnije steći titulu pornografa zbog neuobičajeno velike upotrebe erotike u svojim djelima, a djelomično je i opravdati svojom verzijom "Kaligule", bez sumnje jednim od najkontroverznijih filmova ikada snimljenih. Da bi istovremeno ostao "u trendu", a i zadovoljio svoje artističke sklonosti, Brass je odabrao jednu malo obrađenu temu.
Riječ je o istinitom događaju iz povijesti Trećeg Reicha: Walter Schellenberg, jedan od šefova nacističke tajne službe je 1939. iskoristio Kitty, najpoznatiju berlinsku madamme, za jednu od najbizarnijih operacija u povijesti špijunaže. Njen elitni bordel je služio kao izvor obavještajnih informacija - ne samo što su "personal" sačinjavale nacističke agentice, nego su i sve sobe bile ozvučene. U svemu tome je najbizarnija činjenica to što je operacija bila tako tajna da ni Kitty sve do pred sam kraj nije, zapravo, znala o čemu je riječ.
Bitnu poteškoću kod gledanja filma predstavljala mi je činjenica što sam o cijeloj aferi prethodno bio dobro informiran, pročitavši kako Schellenbergove memoare, tako i knjigu "Salon Kitty" Petera Norderna. Tako se Brassova verzija sudarila sa povijesnim činjenicama, koje su "naštimane" u "umjetničke" svrhe, a to je nešto što nimalo ne podnosim kod povijesnih filmova. Dakle, glavnom akteru je promijenjeno ime, a uz to uvedeno i nekoliko skroz nepotrebnih i neuvjerljivih likova.
Cijeli scenarij je Brass uprizorio tako da pokazuje čitav niz scena raznoraznih perverzija, koje ostavljaju dojam neugodnosti. Nacisti (koje predstavlja Helmut Berger, koji se 70-tih bio specijalizirao za takve uloge) su pokazani kao totalni perverznjaci čije su bolesne ideje posljedica seksualne frustracije (na tragu teza Wilhelma Reicha), a Kitty (Ingrid Thulin, koja je zajedno s Bergerom glumila u Viscontijevim "Prokletima", filmu na sličnu temu), naprotiv kao svećenica slobodne ljubavi i života. Na sudaru ta dva svjetonazora Brass temelji dramatski sukob. Ali, umjesto drame mi, s vremena na vrijeme, moramo gledati nekakav blesavi mjuzikl koji podsjeća na mutirani "Cabaret" (s time da je Ingrid Thulin sve samo ne darovita zabavljačica).
Dakle, riječ je o iritantnom pokušaju korištenja povijesnih činjenica za jeftini i neuspješni soft-core. Šteta što su se poznati glumci morali sramotiti glumeći u ovom smeću (zanimljiva je pojava kosovskog glumca Bekima Fehmiua) koje je u rukama bilo kojeg drugog režisera moglo završiti kao remek-djelo. Ukratko, gubljenje vremena.
(c)1994 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos