PRAVA ROMANSA

TRUE ROMANCE

• uloge:

Obitelj Scott se može pohvaliti činjenicom da ima dva darovita režisera - Riddleya i Tonyja. Obojica su svoj zanat ispekli snimajući gomilu reklamnih spotova, što je utjecalo na njihov budući rad na igranim filmovima. Riddley je došao prvi, napravio nekoliko remek-djela ("Dvoboj do istrebljenja", "Alien", "Blade Runner") i tako udesio da se Tony kroz karijeru probija u njegovoj sjeni, bivajući, s više ili manje osnova, optuživan za plagiranje svog brata. Tako je Riddley dobio titulu umjetnika s velikim "U", a Tony biljeg nedarovitog imitatora kojemu je najveći kompliment reći da je rutiner i zanatlija.

Jedini koji je imao petlje izjaviti da je Tony bolji režiser od Riddleya bio je Quentin Tarantino, mladac iz Hollywooda čije riječi nitko ne bi zapazio da kao scenarist i režiser nije svojim filmom "Pulp Fiction" ove godine dobio "Zlatnu palmu" u Cannesu. Taj filmofil koji je zanat scenarista ispekao radeći po videotekama i gutajući sve do čega se mogao dokopati možda nije u pravu; možda je Tony doista mediokritet, ali ja se ne mogu oteti dojmu kako Riddley s vremenom pravi sve lošije, a Tony sve bolje filmove. Bilo kako bilo, kada je Tarantino svoj scenarij namjeravao ekranizirati, odlučio se za Tonyja kao režisera.

Priča filma je dosta jednostavna, i nije prvi put viđena u suvremenom Hollywoodu. Clarence Worley (Christian Slater) i Alabama (Patricia Arquette) su običan par jednostavnih mladih ljudi koji se vole, ali im bešćutna sudbina priredi (ne)ugodno iznenađenje tako da se u njihovim rukama nađe ogromna količina kokaina. Kokain im garantira sretnu budućnost, ali i gomilu okrutnih mafijinih ubojica za vratom...

Tarantino u svojem scenariju nimalo ne krije svoje filmofilstvo (glavni junak se više puta očituje kao ljubitelj sedme umjetnosti), a Tony Scott ga neuspješno podražava gurajući gomilu kadrova iz drugih filmova. No to filmofilstvo je bitno da bi se shvatili korijeni "Prave romanse": Tarantino je, zagubljen u gomili hongkonškog filmskog smeća nalazio vremena za prepoznatljiva autorska ostvarenja. Isto onako kao što je imao razumijevanja za Tonyja Scotta, tako je imao razumijevanja za neopravdano prezrene hongkonške akcione filmove (u čemu je dosta sličan autoru ovih redaka) koji su potpuno neiskorišteno scenarističko vrelo za holivudsku A-produkciju.

Utjecaj Hong Konga na "Pravu romansu" nije vidljiv samo u kadrovima Clarenceovih kult-filmova, nego i samoj žanrovskoj strukturi filma. Za hongkonške akcijade je karakteristično miješanje žanrova koje je za Hollywood nespojivo: tako jedan film može biti istovremeno i tinejdžerska komedija/mjuzikl i mrtvački ozbiljna pucačina s desetinama mrtvih i hektolitrima krvi. Tako je i s "Pravom romansom": započinje kao melodrama da bi se odjednom pretvorila u akcioni film. Osim po žanru "Pravu romansu" uz Hong Kong vezuje ogromna količina gotovo nadrealističkog nasilja koje se najčešće manifestira u završnom masakru. Hongkonški filmaši su u tim završnim obračunima znali biti toliko dosljedni da su vrlo često bili skloni uz bataljone negativaca likvidirati i pozitivce, tako da se hongkonški akcioni film od holivudskog znao razlikovati i po svom pesimizmu.

Miješanje žanrova bilo je vrlo često uzrok konfuzije kod određenja filma: da li je riječ o drami, trileru ili komediji. Oni koji su tvrdili da je riječ o komediji za argument su imali to da je riječ o komediji situacije; skroz normalni ljudi u nenormalnim situacijama - eto komike (I doista, publika se znala često smijati u dvorani). No, kao protuargument se navodi ogromna količina nasilja i činjenica da da većina likova ne preživi kraj, pa je prema tome bliža elizabetanskoj tragediji. No, bez obzira na sve, ipak je riječ o filmu koji zabavlja.

Ipak, mada je riječ o nadasve zabavnom filmu koji bih svakome preporučio, ne mogu reći kako sam posve zadovoljan. Od jednog manijakalnog filmofila sam ipak očekivao da malo kvalitetnije sažme sve svoje utjecaje u jednu cjelinu. No, valjda je filmofilstvo i bilo uzrokom nedostataka "Prave romanse": Tarantino nije bio u stanju smisliti nešto originalno. Tako se jednostavno ne mogu izbjeći usporedbe s Lynchovim kult-filmom "Divlji u srcu" koji ima dosta sličnu priču, ali autora koji umjesto iz videoteka ideje crpi iz svoje bizarne mašte. Da stvar bude gora, Patriciu Arquette sam nedavno imao prilike vidjeti na videu u niskobudžetnom filmu "Opasna granica" koji je po scenariju dosta sličan "Pravoj romansi", isto kao i po ulozi koju tumači Arquettica. I ovdje su usporedbe bile na strani originalnog filma i, gledajući "Pravu romansu", nisam mogao izbjeći prilično neugodan deja vu osjećaj.

Još jedan minus bi mogli biti i blagi dramaturški propusti. Tarantino je vjerojatno bio svjestan toga da njegov rad neće biti originalan po priči, pa se potrudio stvoriti snažne likove. Tako je "Prava romansa" pun sjajnih glumaca, nekih koji su sami po sebi zvijezde (Val Kilmer alias Jim Morrison iz "Doorsa", Gary Oldman iz "Drakule", Dennis Hopper, Christopher Walken, Samuel L. Jackson, Bronson Pinchot alias Balki, Saul Rubinek), ali neke od scena u kojima se pojavljuju su tu više radi njihovog glumačkog isticanja, nego radi priče. Tako "Prava romansa" na trenutke zna gubiti na ritmu.

No, čak i ako se pomirimo s tim da "Prava romansa" nije remek-djelo te da su svi hvalospjevi ipak bili malo pretjerani, ipak ostaje činjenica kako je to djelo bolje od prosjeka te da će Tarantino, kada sam bude režirao svoje scenarije (a on to može) činiti čuda.