OBITELJ KREMENKO

FLINTSTONES

• uloge:

Ono što filmski ukus odraslog čovjeka razlikuje od dječjeg jest odnos prema crtićima. U djetinjstvu su nam crtići tako neodoljivi da izazivaju ovisnost koji prolazi u odraslom dobu. No, iako ta ovisnost prođe, ipak nam neki od likova iz djetinjstva ostanu u lijepoj uspomeni i ponovno gledanje budi samo pozitivne emocije. Jedan od takvih likova je i Fred Kremenko, junak fenomenalno uspješnog "Hanna-Barberinog" crtića iz šezdesetih, koji je našoj publici poznat preko glasa darovitog Josipa Marottija.

Najpopularnija crtana serija šezdesetih temeljila se na jednom jednostavnom štosu: potrošačko društvo kenedijevske Amerike je bilo toliko samozadovoljno sobom da je svoj mentalitet i način života počelo projicirati i u vizije daleke prošlosti i budućnosti. Tako je i Bedrock, rodno mjesto glavnih junaka, postalo ništa drugo do jednog prosječnog američkog gradića u kamenom dobu, a junaci serije prosječni pripadnici srednje klase kamenog doba. Problem koji se postavio: kako sa tehnologijom kamenog doba postići standard 20. stoljeća rješavao se na različite komične i domišljate načine.

Trend spektakularnih ekranizacija najprepoznatljivijih ikona američke pop-kulture se preko stripova ("Superman", "Batman", "Flash Gordon") prenio i na crtiće. Tako je red došao i na "Obitelj Kremenko", koji je mogao biti ekraniziran zahvaljujući do savršenstva dovedenoj tehnici filmske čarolije. "Universalov" studio je prilično ziheraški posao izvršnog producenta povjerio Stevenu Spielbergu, koji je, pak, režiju povjerio Brianu Levantu, mladcu koji je prije toga bljesnuo obiteljskom komedijicom "Beethoven".

Spielberg očito nije ništa ostavljao slučaju, nadovezujući se na trend "Jurskog parka" i sveopće manije za prahistorijom. Raskošna produkcija i briga o detaljima koji su trebali prevaliti jaz između primitivnog i modernog su doista bili na razini. Također su i scenaristi uložili napor da naprave koliko-toliko suvislu priču u koju bi se mogli naknadno ugurati svi štosevi.

No, već u castingu je načinjena ogromna pogreška. John Goodman kao Fred, Elizabeth Perkins kao njegova supruga Wilma i Rick Moranis (prvi put bez naočala, koliko se sjećam) kao njegov najbolji prijatelj Barney Kamenko su puni pogodak, ali Rosie O'Donnel kao Betty je potpuni promašaj. Svatko, ama baš svatko, se može sjetiti kako je Betty u crtiću bila vitka, čak vitkija od Wilme (neki tvrde da je razlog bio u tome što je "Hanna-Barbera" štedjela u boji), a sada odjednom imamo debelu Betty. Dobro, nitko nije morao uzeti neki supermodel da glumi Betty, ali je time cjelokupni trud da se film učini što sličnijim seriji upropašten.

Što se pak scenarija tiče, on nije bio van okvira koje je zadala serija. Prijateljstvo Freda i Barneya stavljeno je na kušnju tako da pokvareni šef (Kyle MacLachlan, poznatiji kao agent Cooper iz "Twin Peaksa", po prvi put u ulozi negativca) Freda unaprijedi na mjesto direktora kamenoloma gdje bi on trebao dati pokriće genijalno smišljenoj pronevjeri. U tu svrhu mu služi i neodoljiva sekretarica po imenu Sharon Stone (Taj štos sa imenom bio je povodom glasina kako će zvijezda "Sirovih strasti" nastupati u filmu u ulozi Wilme. Moram priznati kako joj ta uloga zbilja ne bi pasala, ali ni Halle Berry nije tako neodoljiva kao što neki tvrde. No, to je ipak stvar ukusa.) Priča je na početku nepotrebno zašećerena sentimentalnom epizodom iz Barneyevog obiteljskog života, ali to bi trebao biti jedini minus.

Ipak, uza sve zamjerke, Spielberg je ipak Spielberg i njegova sposobnost zabavljanja i ovdje dolazi do izražaja. Kao rezultat dobijamo kratku, ne baš pretjerano urnebesnu ali dosta smiješnu komediju punu dobrih vizualnih i verbalnih gegova, kao i sjajni podsjetnik na dane djetinjstva. A to je, na kraju krajeva, ipak najvažnije.